Sjedio je na toplom jesenskom suncu na prošli tjedan svježe postavljenoj klupi nasuprot staračkom domu “Stari prijatelj vidikovac” u Beogradu. Zaboravio je dan kad je doselio u taj dom. Bilje u malenom parku oko njega podsjećalo ga je na jednu priču iz sada već davne 2024. godine, jednu šalu o penziji troje prijatelja. “U planinama, nas troje ćemo imati kolibu pored potoka” govorio im je, svojim davno izgubljenim prijateljima. Dvoje ih je bilo. Oboje Hrvati. Ona sa sjevera Jadrana, on iz okolice Splita. Volio ih je. Jako ih je volio. Dok mu nisu zaboli nož u leđa, i to kroz sva tkiva i sva rebra ravno do srca, i tamo ga ostavili. Nikad se nije oporavio od te boli, od te izdaje. Ali ipak… sjećanje na njih nekako je nosio u svome ranjenom srcu. I mada si nikada to nije htio priznati, nedostajali su mu. “Ti ćeš, braco, ići da nam pecaš kakvu ribu u potoku, a Lilika i ja, mi ćemo da pomeramo pelene malo u stranu.” Smijali su se. Zašto ih se sada sjeća, više od trideset godina kasnije? Zašto mu nisu nestali iz sjećanja? Pobogu, nestao mu je iz sjećanja dan kada se doselio u taj prokleti smrdljivi dom preko puta, a njih se sjeća. Zašto? Zašto, pobogu?!
Razmišljajući o tome ne primjeti da mu prilazi jedan nešto malo manje star čovjek, sa štapom u ruci, šepa. Nosi šešir na glavi, pogrbljen je, hoda polako. Polako, ali ravno prema njemu. Primjeti došljaka tek kad je bio na nekoliko metara ispred klupe. Podsjećao je na nekoga. Znao je to lice. Samo to lice je poznavao mlađe, puno mlađe. Nije ga vidio odavno, ali to je to lice. Volio je to lice. Zašto je to lice sada tu? Opet mu se priviđa? Prošli tjedan je prišao jednom mladom čovjeku jer mu se pričinilo da ima isto ovo prokleto lice! Ma sigurno mu se priviđa. Mora da mu se priviđa.
“Opet si mi izneredio misli, magare bratsko! Beži, ne pojavljuj mi se pred očima kad te stvarno nema!”
Čovjek priđe klupi bez riječi i sjedne. Više nije bilo sumnje da je stvaran. Domaćin se osvrne, pažljivo, da bolje pogleda došljaka. Zaista je to to lice!
“Ne priviđa ti se, veliki braco.” začuje poznat, ali jako umoran glas “Ja sam.” Domaćinu srce odluči postati techno DJ! Uzlupa se, ne zna ni samo je li više od bijesa ili od iznenađenja.
“Tu si?” u nevjerici će prvi “Tu si, magare bratsko, a! Imaš muda da mi se pojaviš pred licem nakon toliko godina?!”
“Ne žesti se, Sco. Nisam došao da ti pomognem da dobiješ srčani udar.” odgovori mirno došljak “Došao sam se oprostiti od tebe.”
“Oprostili smo se mi onog dana kada si mi zabio nož u leđa! U dušu si mi ga zabio! I ti i ona Lili! I ostavili ste me tako kao krpu na cesti, da me krpa ko kako stigne!”
“Sco…”
“Nemoj ti meni Sco, braco! Nisi zaslužio da s tobom iti reči više prozborim! Ma nosi se u pičku materinu i ti i svi takvi! Pun mi je Milutin spodoba sa chata i discorda i šta ja znam gde sam ih više pokupio. Ko kakve jebene krpelje sam nakupio! Taman sam doživio mir u starosti da mogu da vas zaboravim, kad mi se ti dogegaš tu! Ma mrš bre!”
“Sco…”
“Ma šta je jebote?!”
“Lilika je umrla.” zavlada muk. Obojica muškaraca zašute kao da je vrijeme stalo. Nije im se čulo čak ni disanje. Ptice su cvrkutale. Udaljeni zvukovi prometa ometali su neočekivani tajac. Ali ništa od toga oni nisu čuli.
“Kad…?”
“Prekjučer. Javio mi Aki. Poslao mi poruku po Donut, bila je došla u posjet nekim prijateljima u Split. Ne znam kako me našla.”
“Lilika…” prošapće Sco “Ne zajebavaš me, a mali braco?”
“Ne.” došljak mu pruži veliku prozirnu digitalnu pločicu, nešto kao tablet, ali potpuno proziran, na kojem je stajala slika osmrtnice iz novina. Njihova stara prijateljica. Njenog punog imena i prezimena kojeg su samo njih dvojica znala od svih virtualnih ljudi s kojima su imali posla. Sco nije mogao zaustaviti suze “Lilika naša… Otišla si, Lilika…” i briznu u plač. Došljak je okrenuo lice. Trzaji njegovih ramena odavali su ga. Prošlo je pet minuta. Deset. Dvadeset. Plač je utihnuo. Ali i njih dvojica.
“Došao sam ti samo javiti to. I još nešto.”
“Ako sada misliš da mi prodaješ pizdarije kako ti je žao i kako nisi hteo …”
“Ne, Sco. Nećemo se više vidjeti. Ni uživo, ni igdje drugdje.”
“Pa koji kurac bi to meni trebalo da bude bitno?!”
“Zato Sco… Jer su mi dali još samo tjedan dana.”
“Tjedan dana za šta?” Došljak skine šešir. Nekoć bujnoj kosi sada nije bilo traga. Koža tjemena izgledala je izmoždeno, tanko, potrošeno. Tek sad Sco primjeti slabost njegovih ruku, na kojima koža također nije izgledala ništa bolje. On je bolestan!
“Rak, veliki brate. Rak.” umorno će došljak “Htio sam, dok još imam vremena, doći i zadnji put ti pogledati u oči. Ništa više. Ne želim da išta ispravljamo. Nikakve rasprave. Samo želim da te imam u sjećanju kad dođe zadnji dan.”
“Magare bratsko, zašto si nam to napravio?!” kroz suze će Sco
“Pusti, napravili smo svi sranja. Ali život nema milosti. Lilika je otišla. Tebi više nije imalo traga. Maša se dobro brine o meni. Počeli smo živjeti skupa prije deset godina, znaš. Posložilo se sve. Ali nije bilo tebe, braco. Nije te bilo. Prihvatio sam to. Vjerujem i ti. Ali sad je igri došao kraj. Mafija, chat, Lilika, Meno, Sco, Voc, kurci palci, ništa to više nije važno.”
“Zašto me nisi nekako nazvao?”
“Najprije, nisam znao kako da dođem do tebe. Jedva sam te i ovdje našao. U svakom slučaju… ovo je zadnje zbogom, braco. Ali sad zauvijek. Ne znam hoću li iti stići do Splita. Minute brojim. Ne dane, godine. Minute.”
“Zašto je sve moralo tako biti?”
“Moralo je. To je sada ionako nebitno. Jesi li za to da odemo odavde kao braća? Ovo je možda posljednja prilika da ispravimo što smo zasrali.”
“Ti si zasrao, magare staro!”
“Dobro, zasrao sam. Meni je svejedno u ovom trenutku tko je zasrao. Samo želim otići u miru. U miru s tobom. Je li to moguće? Lilika nije imala ovu priliku.”
“Proklet bio, ne pominji mi to!” Gledali su se, pogledima držali posljednje tračke muškog povrijeđenog ponosa. Ali ponos u tim godinama, s tim informacijama i u toj situaciji nije ništa doli prolazni povjetarac. Sco pruži ruku. Meno je stisne svojom. Slabašno, ali dao je sve od sebe. Dvojica se gledahu u oči. Bilo je oprošteno. Zadnji dani njihovih dugih divljih života dočekali su taj stisak bratskih ruku. Sada je sve na svome mjestu. Sada se može i umrijeti.