Rating: 0 stars
0 votes

 

Umbra i Speculo, poglavlje 1
Veliko kazalište u gradu vrvi posjetiteljima, što i ne čudi uzme li se u obzir da u njemu već mjesec dana gotovo svaku večer nastupa cijenjeni i proslavljeni mađioničar imenom Umbra. Nije on neki razmetljivi mađioničar koji se razbacuje svojim umijećem, traži milijune zarade, pretjerano ekspresivne članke u novinama koje oglašivaći izvikuju na trgovima i tržnicama. I premda ga takva reputacija ipak prati, njemu ona nije glavni cilj. Ono što njega ispunja nisu čak ni prepuna gledališta kazališta, zadivljeni aplauz na kraju svake predstave, ovacije, cvijeće… Ne, njemu to, istini za volju, nije ni mrsko. Ali postoji jedan razlog zašto on voli svoj posao. U publici uvijek postoje oči s posebnim žarom, žarom koji samo on može prepoznati, kojeg on osjeća na neki poseban način i za kojim žudi, poput kakvog vampira koji žudi za svojim plijenom. I to ne bilo kakvim plijenom, jer plijena ima u izobilju. A kad ga ima u izobilju, zašto ne potražiti onog posebno slasnog, posebno mirisnog, posebno podatnog. Ili onu.
Ipak, postoji tu jedna misterija, tajna koju zna samo on, a saznaju je i njegove žrtve u trenutku kad su već uhvaćene u zamku njegovih čari. A kada je saznaju, u njima se već odvije transformacija zbog koje ta zamka više nije zamka, već predmet želje, pa čak i žudnje njihovih usplahirenih i ustreptalih srdaca i tjelesa. Ta tajna zove se Speculo, a živi u mađioničarevom ogledalu. Umbra nije sasvim siguran je li Speculo njegov alterego koji se rodio onog dana kad je postao mađioničar s ogledalom, vrlo rijetka vrsta mađioničara, ili je u tom ogledalu Speculo oduvijek živio kao duh koji je poprimio njegov odraz u ogledalu. Kako god bilo, od dana kad su se upoznali Umbra nije dobio samo nevjerojatnu mađioničarsku sposobnost, već i taj posebni osjećaj za osebni žar pojedinih željnih očiju iz publike. i nien svake večeri uspijevao pronaći takvu jednu željnu dušu. Nekad bi čak prošao nekoliko kazališta a da nije pronašao nijednu. Te večeri, nakon duže suše, izvor njegova i Speculova zadovoljstva ponovno je proključao. Jer u jednoj loži, s njihove lijeve strane, na drugom katu, sjedila je jedna mlada žena, gospodskog roda, sa žudnjom kakvu Umbra i Speculo već dugo nisu vidjeli.
Sjedila je, dakle, ta lijepa mlada žena, od svojih možda tridesetak godina, u loži sa starijim čovjekom, svojim mužem, odjevena u raskošnu bogato dekoriranu haljinu u duhu rane secesije i tiho promatrala predstavu. I dok joj je muž svojim otmjenim kazališnim dvogledom gotovo istraživačkim pogledom pretraživao publiku, ona je, potpuno van sebe, promatrala nastup mađioničara s ogledalom iz polumraka koji joj pritom, mislila je, pruža savršenu krinku. U jednom trenutku Umbra je krajičkom oka uhvatio njen pogled. Bilo je to usred trika kojim je učinio da njegov odraz u ogledalu uzme vazu cvijeća iz njegovih ruku i smjesti je na isti stol s kakvog ga je on uzeo, samo s druge strane ogledala. Oduševljeni pljesak publike natjera ga da zanemari taj trenutak, taj pogled iz lože, smatrajući ga pukom slučajnošću. i dok se pripremao izvesti sljedeći trik, okrenut prema ogledalu, njegov odraz u ogledalu učini nešto što nitko ne vidi, nešto što je već nebrojeno puta učinio u raznim ogledalima i što nitko nikada ne bi vjerovao mađioničaru da je moguće kad bi nekome ispričao. Odraz mu se obrati.
“Umbra, ona žena gore…” tiho će odraz u ogledalu
“Koja žena?” upita mađioničar
“Ona u loži tamo lijevo. Moje lijevo. Tvoje desno… Ona čiji sam pogled uhvatio.” zamuca odraz
“Mi smo na pozornici. Svi su pogledi upereni prema nama.” odgovori mađioničar “Možemo li nastaviti točku? Ljudi će posumnjati…”
“Ima nešto u tom pogledu…!” tiho će odraz “Eno još nas gleda tim posebnim pogledom.”
“Speculo, što može biti posebno baš u njenom pogledu? Fokusiraj se!” odgovori Umbra
“Pogledaj i sam” reče Speculo gledajući u ženu
Umbra se blago okrene preko ramena, pogleda prema loži gdje je sjedila misteriozna žena. U tom trenutku ona protrne uočivši da je i mađioničar i njegov odraz gledaju u istom trenutku, kao da su dvije odvojene osobe. Uznemireno uzdahne sklonivši svoj maleni dvogled s očiju i nervozno se uhvativši za naslon za ruke na svojoj stolici.
“Draga? Je li sve u redu?” upita je suprug primjetivši njeno čudno ponašanje
“Ha?” zbunjeno će ona gledajući ga očima od stakla kao da gleda kroz, a ne u njega
"Uznemirila si se." ponovno će on "Ne sviđa ti se prestava?"
"Ne... ne... Nije to." promuca ona "Samo mi se nešto pričinilo."
"Sigurno?" sumnjičavo će on "Možemo otići ako ti se predstava ne sviđa."
"Ma ne,ne..."nešto mirnije će ona "Mora da mi se učinilo." reče pokušavši se nasmiješiti, pa pogled vrati na pozornicu gdje je mađioničar već izvodio svoju točku, pitajući se je li joj se zaista pričinilo to što je vidjela, ili je mislila da vidi
Nije prošlo niti nekoliko trenutaka kad odnekud zaleprša bijela golubica, ona ista koja je maločas izletjela mađioničaru iz šešira i izgubila se u tami kazališnog gledališta. Lepet njenih krila čuje se tu i tamo dok mađioničar predstavlja sljedeću točku u kojoj na trenutak mijenja mjesta sa svojim odrazom u ogledalu prethodno okrečući ogledalo na sve strane, pokazujući da je zaista riječ o ogledalu čak i sa stražnje strane. Mlada žena na trenutak ugleda golubicu kako izlijeće kroz jedna poluotvorena vrata na jednoj od loža preko puta. Nekoliko trenutaka kasnije golubica sleti na ogradu ispred nje, uletjevši kroz vrata koja su, a da ona toga nije bila svjesna, također poluotvorena. Mlada žena se u isti tren zaprepasti, ali i oduševi. Svrne pogled dolje na pozornicu. Odraz u ogledalu opet je gleda, dok mađioničar sprema nešto njoj neprimjetno u unutarnji džep svog sakoa. Ovaj put shvati da joj se nije pričinilo prvi put kad je vidjela da je gleda i odraz u mađioničarevu ogledalu. Ponada se da je to samo dio mađioničarske predstave koju je došla vidjeti i da je trik toliko dobar da ne ostavlja mjesta sumnji. Vjerojatno se radi, pomisli, o nekom jako sličnom suradniku i da ogledalo ima neki tajni prolaz, iako je to bilo teško zamislivo s obzirom na mađioničarevu izvedbu. Pomiluje golubicu rukom u čipkastoj rukavici i spazi par kapljica krvi na njenoj bjelini. Iznenadi se, pogleda malo bolje i opazi njeno slomljeno krilo.
I dok se pita što li se dogodilo jadnoj ptici, prene je iznenadan pljesak njenog supruga koji je zajedno sa ostatkom kazališne publike ustao na noge aplaudirajući mađioničaru. Ona pogleda na pozornicu. Ogledalo je zatvoreno bogato izrezbarenim dvokrilnim vratima, kao nekakav ormar. Mađioničar se naklonima zahvaljuje publici koja mu dobacuje pokoji cvijet. On uzima jedan, pomiriše ga zatvorenih očiju, preleti pogledom sve lože i zaustavi pogled na njoj Podigne ružu prema njoj i još jednom se nakloni, a onda je još jednom tajnovito pogleda, okrene se i ode s pozornice dok su dva mladića gurala njegovu opremu za njim.
"Kakva genijalna predstava! Kakav nevjerojatan talent!" oduševljeno je komentirao suprug tajanstvene žene u loži
"Nevjerojatan..." zamišljeno će žena milujući jednom rukom golubicu, drugom držeći dvogled pred svojim zamišljenim licem uopće ne gledajući kroz njega nego nekako pored, u prazno
"Draga, ispričaj me, moram obaviti jedan razgovor sa potencijalnim ulagačem." obrati joj se suprug uzimajući svoj kaput sa kuke na zidu pored svoje stolice "Dogovorio sam se s njim naći u kazališnoj kavani nakon predstave. Ti ideš doma, kako smo se dogovorili, zar ne?"
"Da... Doma." zamišljeno će ona ne mičući se i dalje iz svojeg zamišljenog stanja
"Dobro." odsutno će suprug pa se zaputi prema izlazu "Nadam, se da ovo neće dugo potrajati i da neću puno zaostajati za tobom." reče joj on zaustavivši se na tren na vratima ona se okrene prema njemu i samo se nasmiješi kao da odobrava sve što je rekao, a on joj uzvrati osmijeh i izađe na hodnik.
"Moram vidjeti tog čovjeka!" prošapće ona kad je ostala sama "Moram doći do njega! Ovog trenutka!" i ustane, okrene se brza poput košute i odlučnim korakom krene prema vratima
Uvjerivši se da je muž izvan dometa pogleda, krene hodnikom u drugom smjeru, u kojem se nalazio prolaz prema svlačionici glumaca kazališta i njihovim garderobama. Nije joj dugo trebalo da dođe do tih prostorija, budući da joj nije bio prvi put da je tu bila. Još kao malena djevojčica posjećivala je kazalište sa svojim roditeljima. Nebrojeno puta je sa svojim prijateljicama, uz izgovor roditeljima da je predstava dosadna ili da trebaju na zahod, odlazila u te prostorije krišom promatrati predivne glumce dok se presvlače. U ranoj mladosti nekoliko puta je imala i skrivene romance ispunjene nekom magičnom erotikom s nekim od putujućih glumaca. Stoga nije za čuditi što se zaista brzo našla u tim prostorijama. Znala je sve prolaze, sve skrivene kutke, sve prikladne i neprikladne trenutke za svoje tajne avanture. Nešto joj je govorilo da je došlo vrijeme za još jednu od njih. Ali nešto joj je isto tako govorilo da ovo neće biti avantura kao sve one prije nje. Nešto je u ovoj posebno, tajanstveno, čarobnije nego u ijednoj prije. A to nešto je sada stajalo ispred nje, u mračnoj prostoriji s predmetima za predstave, uz razne elemente mnogih scenografija koje se odvijaju u intervalima u tom kazalištu. Ispred nje bilo je ogledalo. Isto ono koje je mađioničar koristio u svom nastupu, isto ono koje su oni mladići odgurali s pozornice. I bilo je zatvoreno dvokrilnim lučnim bogato izrezbarenim vratašcima. U njoj je sve gorilo od želje da otvori ta vratašca. Ogledala se oko sebe. Nije bilo nikoga, pa čak ni mađioničara. Vjerojatno se presvlačio u svojoj garderobi, spremao se možda za neki ručak ili posjet nekom uglednom gledatelju, što se često događalo glumcima tog kazališta. Ona tiho priđe ogledalu, gotovo na prstima, iz svog skrovišta na kraju tajnog prolaza između zidova kojim je nebrojeno puta ranije prošla. Prstima prijeđe preko rezbarija. Prikazivale su nekakve biljne elemente, isprepletene poput nekakve imaginarne loze. Jedna vrata su bila simetričan preslik drugih, identičan prikaz okrenut osno simetrično od prvog. Iznad svega je pisala riječ vitičastim slovima uobličena poput nekog katedralnog reljefa - Speculo.
Njeni prsti su prošli svakim pojedinačnim slovom, a onda su se spustili do malenih utora po sredini obaju krila tih lučnih vratašaca. Trenutak pričekavši kako bi udahnula zrak prepun strepnje i iščekivanja, a onda ih je polako ali sigurno širom otvorila . Ugledala je svoj odraz i na trenutak ostala razočarana. Još trenutak je zastala, promatrajući znatiželjno i pomalo nestrpljivo svaki kut ogledala ne bi li ugledala tajanstveni živi odraz mađioničara. Ali ništa se nije dogodilo. Možda je sve umislila. Možda je polumrak i zagušljivost kazališta pomutila njene osjete i učinila da joj se stvari počnu pričinjati. I baš se spremala razočarano zatvoriti vratašca, kad iza leđa svog odraza uoči njega, mađioničara. Naglo se prene, okrene oko sebe i zausti neku ispriku, ali .... iza nje nije bilo nikoga. Hitro vrati pogled na ogledalo i ugleda ga ponovno. Opet se osvrne. Nikoga nema. Ali u ogledalu, on je tu, odmah iza nje. Odstupi nekoliko koraka. Odraz mađioničara u ogledalu zaobišao je njen, stao pored nje u ogledalu i polako pružio dlan prema njoj. Ona se najprije začudila, ali kad je vidjela njegov pogled i dlan na ogledalu, prišla je, naslonila svoj dlan na hladnu površinu stakla i pogledala najprije u to mjesto, a onda u njegove oči i sama se čudeći svojim pokretima. U sljedećem trenutku staklo ogledala nije više bilo hladno. Dlan mađioničarevog odraza postao je stvaran. Njegovi prsti isprepleli su se s njenim. I prije nego je uspjela učiniti išta više doli uzbuđeno i prestravljeno uzdahnuti, njegova ruka je povuče k sebi i ona je ušla u ogledalo kao kroz neku hladnu membranu, u prostor u njemu, u ogledalu, i pala u zagrljaj mađioničarovog odraza. Prestravljena, okrenula se da vidi ogledalo iza sebe. I ugledala ga je, ali s unutarnje strane, u sobi koja je bila simetrični odraz stvarnog svijeta, baš poput reljefa na vratašcima ogledala. Iz šoka je prene njegov glas. "Dobro došli u svijet iza ogledala." tiho je rekao držeći je u svom naručju.
Pogled joj usplahireno nađe put do njegovih očiju, smeđih dubokih očiju sa misterioznim zelenkastim krugovima u smeđoj šarenici. Uhvati je strah, neodoljiv strah. Ni sama nije znala je li to zbog stranca u čijem se naručju odjednom nenadano našla, iako on sam po sebi nije bio strašan, ili zbog neočekivanosti same situacije. Dvojila je, da li pobjeći ili se prepustiti trenutku. Žudila ga je vidjeti. Doduše mađioničara, onog pravog. Ali ovaj je jednako pravi, sada kad je tu.
A) Strah je nadjača. Trgne se, uspije se istrgnuti iz njegova ne baš čvrstog stiska i pobjegne kroz ogledalo natrag u stvarnost, ne osvrčući se ni na tren
B) Zagleda se u njegove duboke oči pustivši čežnji da ovlada njom. Znala je kuda to vodi. Al postavljalo se pitanje želi li isto i stranac? Ili su njegove namjere sasvim drugačije.

 

Add comment

Comments

There are no comments yet.

Umbra i Speculo, poglavlje 2

 

Zagleda se u njegove duboke oči pustivši čežnji da ovlada njom. Znala je kuda to vodi. Ali postavljalo se pitanje želi li isto i stranac? Ili su njegove namjere sasvim drugačije. I što ako je upravo upala u zamku iz koje se neće tako lako izvući? I što ako je to smrtonosna zamka? Što ako… Tisuću “što ako” joj se krenulo rojiti po mislima, poput pobješnjele prenapučene skupine divljih pčela, tražeći način da pobjegnu iz pretijesne košnice njenih misli, da nađu neko novo sigurno uporište, malo prostora, malo zraka… Zraka… treba joj zraka… Nestaje joj daha. Odstupi korak unatrag. Iza leđa je zid s kostimima na vješalicama, umalo obori nekoliko njih. Zastane, zamrznuta u trenutku panike. 

“S… svijet iza ogledala?” promuca “Kako to mislite svijet iza ogledala?”

“Pa draga moja, prošla si kroz čarobno ogledalo.” odgovori on “Svijet s ove strane možda nalikuje onome sa tvoje strane, ali ako mu daš priliku, možda te očara.”

“Ne želim da me očara…” promuca ona, ali zašuti jer je on stupio korak prema njoj, stupivši unutar njene komfort zone. Bilo joj je neshvatljivo kako je moguće da nije u stanju držati svoje misli pod kontrolom, kako je mogla izgubiti sposobnost razgovora, sposobnost kojom se tako rado dičila u društvu svojih prijateljica iz visokog društva. Osjećala je da gubi kontrolu.. kao da je… “Ja sam začarana…” prošapće

“Ne, draga moja. Nisi začarana.” čuo ju je “Ti si opčinjena.”

“Opčinjena? Ma glupost…” pokuša ona, ali on je sada već bio toliko blizu da ga je osjećala na naborima donjeg dijela svoje haljine koji su se počeli gibati prateći pokrete njegovih nogu čija su stopala upravo došla tik uz njena. Osjećala je njegovu toplinu, njegov dah.. taj mirisni, sladunjav, pomalno mentolni dah… Pitala se što je proizvodilo tu kombinaciju mirisa u njegovom dahu. Na svoje čuđenje, refleksi njenog vrata okrenuli su njenu glavu na stranu, a pogled usmjerili negdje u nejasnu mračnu pozadinu koja se nalazila iza ovog neopisivo misterioznog čovjeka.

“Opčinjena žena “ tiho će on približavajući svoje lice njenom uhu, pa nastavi još tiše, snizujući jačinu glasa praktički do šapata “ima poseban sjaj u očima, posebne trzaje kapaka, posebne nesvjesne radnje prstima, stopalima, posebno… uzdisanje.” zadnju riječ je praktički prošaptao na njeno uho. Osjetila je toplinu njegovog daha na njemu. A dok je izgovarao tu riječ, dlan jedne ruke je stavio na njene grudi, tamo gdje haljina nije pokrivala golu kožu, okrećući prste polagano prema rubu haljine i spuštajući ih milimetar po milimetar ispod ruba. Njeno srce poskočilo je i nastavilo skakati, gotovo bolno. Njena pluća panično su tražila dah tempom gazele u bijegu. Njeno tijelo, osobito ruke i noge, grčili su se u paničnom strahu bespomočnog plijena pred predatorom. Nije joj bilo jasno što joj se događa. Nije bila paničarka, nikada do tada. A nije se prvi put poigravala u sjenama sa nekim skrivenim muškarcem. Nikad prije ovo joj se nije dogodilo. “Vidiš? Rekao sam ti. Opčinjena si.”

“Ne govorite gluposti!” vikne ona primajući ga za ruku i odgurujući je od sebe. Željela je dokazati da nije tako slaba da pada na takve riječi, na takve provokacije o nekakvoj opčinjenosti. Nije ona neka slaba žena koju se tek tako opčini! Ona ima stav! Ona ne pada lako na muškarčevo zavođenje! Čak i kad je neki privlači tako nenormalnom magnetičnošću kao ovaj tu. Iako… njeno tijelo nije pokazivalo usklađenost s njenim stavom. Nešto u njoj je vrištalo od želje da mu se preda, da se stopi s njime, kao što se šećer stopi s vrućom kavom… “Uostalom, nismo se ni upoznali!” iznenadi je njen vlastiti glas rečenicom koju nije niti pomislila reči na sav glas

“Moja ime” prihvati on ponovno joj se približavajući “je Speculo.

“Anabella” izusti ona automatski, pružajući ruku kako je naučila, gotovo potpuno nesvjesno, kako je već stotinama puta učinila prilikom upoznavanja s nekime. On primi njenu ruku u svoju, nagne se i utisne polagan, vruć poljubac na njeno zapešće, poljubac koji je trajao čitavu vječnost, a ona se izgubila u vremenu i prostoru dok je njeno tijelo žudilo da mu priđe, da mu se svo preda. On kao da je osjetio napetost koja ju je obuzimala, nije puštao njenu ruku iz svoje. Samo se uspravio, drugom rukom počeo milovati njenu penjući se dlanom preko podlaktice prema laktu, pa dalje povlačeći njene rukave svojim prstima

“Anabella…” njeno ime na njegovim usnama činilo se tako čarobno, tako nestvarno lijepo, kao molitva, kao poezija… očaravajuće! “Predivno ime.” Stupio je ponovno unutar nabora njene haljine. Pogled njegovih očiju vrludao je prateći ruku koja je sada putovala njenim bokom praćena drugom koja se paralelno spuštala niz njeno tijelo s druge strane. I dok su se ruke spuštale niz njeno tijelo, njegov pogled se popeo do njenih očiju, susreo se s njenim… I u tom trenutku svijet je stao. Svemir se pretvorio u maglu, stvarnost je postala iluzija zavijena sjenama i mirisima. Anabella više nije htjela biti principijelna žena sa stavom i čvrstoćom. Nije više bilo te opcije. Jedina opcija koja ju je zanimala bila je da ovog trena postane njegova. Željela mu je reći “Poljubi me! Uzmi me! Tvoja sam!” Ali riječi nisu htjele van iz njenih misli. Usne su bile spremne za njih, ali one su negdje zastale, izgubile se. On je prodorno, ali pažljivo gledao u njene oči, bivajući sve bliži. A onda su njegove usne poljubile njene. Svijet više nije postojao. Ni ovaj iza ogledala, ni ikoji drugi, Postojala je samo Anabella, postojao je samo Speculo i neopisiva snaga želje da se sjedine u činu vantjelesne ludosti dvaju tijela. Postojalo je još nešto. Postojala je odjeća. Njeno postojanje odjednom je postalo tako suvišno, tako opterećujuće, tako … Strast je podivljala u trenutku. Anabella se prepustila poljupcu, tom požaru strasti koji je iz trenutka u trenutak postajao sve intenzivniji, ruke su počele tražiti način da uklone smetnju zvanu odjeća. Oboje su nervozno tražili način da ostvare taj cilj, uz sve glasnije uzdahe, sve veće nestrpljenje i jako puno nereda u prostoru oko njih. U trenucima koji su se činili kao sva vječnost, postojanje odjeće kao prepreke strasti sve je manje predstavljalo problem. Odjevni predmeti su padali u kaotičnom ritmu, predmeti uokolo padali su na sve strane, a ležaj u kutu prostorije približavao se tom kaosu koji je nalikovao na dvoje ljudi, poput predatora iz sjene. Na koncu ih se dočepao, kad su već bili gotovo nagi, i praktički bez daha od požude. Rušeći se na ležaj, Anabella je osjećala neobjašnjivu energiju kako blješti iz nje na način kako nikad prije nije, a trenutak dok je padala na krevet potrošila je pogledom prikovanim na golo tijelo Specula, koji se spremao leći s njom, iznad nje, stopiti se s njom… Dočekala ga je kao širom otvorena knjiga, a on ju je čitao kao takvu, pročitao glavnu misao i bio spreman čitati i dalje. Sada su bili u moru strasti, goli, na postelji koja se pretvorila u ocean strasti. Uzdasi su ispunili bezvremenski prostor koji ih je okruživao. Dodiri su bili neobuzdani, poput pomahnitalih pipaka neke morske nemani dok traži kako da konzumira svoj plijen. Samo je jedno nedostajalo. Samo jedno je još željela, samo jedno je nestrpljivo čekala, pitajući se kad li će više i on primjetiti da žudi za tim i učiniti nešto po tom pitanju.

A) Pustila je da je ljubi, da je dira, da je otkriva poput istraživača, uživajući u svakom dodiru i strpljivo čekajući sljedeći korak. Ali više od ičega željela je da uđe u nju, da se stopi s njom, da je dovede do ludila svojom strašću.

B) U navali strasti svojim prstima je potražila njegovu muškost, primila je žurno i usmjerila je prema jedinom mjestu gdje ju je željela da osjetiti. A on je prihvatio njenu gestu i polako ušao u nju, duboko, pažljivo, slušajući njen uzdah i uživajući u trenutku, jednako kao i ona.

C) Neočekivanim naletom požude gurnula ga je sa sebe tako da je pao kraj nje. Ni trena ne gubeći, popela se na njega, uhvatila ga za muškost i namjestila je na predvorje svoje intime. Ni trenutka ne razmišljajući, spustila se na njega, primajući ga duboko u sebe, osjećajući trnce kako joj titraju po čitavom tijelu.

Add comment

Comments

There are no comments yet.