Knjige... Otisak duše svojih autora, čak i kad oni toga nisu svjesni. Želim čitati te duše...
Osvrt na knjigu “Nečovjek”, Osamu Dazai, 1
Nedavno, ne znam, ima od toga možda mjesec dana, dobio sam preporuku da pročitam ovu knjigu. Rečeno mi je “Medo, ovo je kao da si ti pisao” (da, možda ćete isprve pogoditi tko mi je onda savjetovao da pročitam knjigu). I zaista, ispada da jest. Jer količina sličnosti glavnog lika i njegovog karaktera sa mojim karakterom i nekim životnim činjenicama je blago rečeno zapanjujuća. Znate, kad sam prije pisao osvrte na neke pročitane tekstove (teško da bih vam to pokazao, poprilično su osobni i vezani za realu da bih to podijelio sa chaterima), volio sam navoditi citate i onda objasniti zašto me taj konkretni citat dira, što me u njemu pogađa i u koju žicu mog duha. Planiram to i sada učiniti, ali vjerujte mi, ova knjiga je toliko “ja” da nekih konkretnih objašnjenja ne moram ni pisati. Ali pod pretpostavkom da me ne poznaje baš svatko, odlučio sam se držati citat-komentar tehnike. I da, ovo nije književni osvrt, jer nikako nisam kvalificiran pisati takve radove budući da nisam književni kritičar niti posjedujem takva znanja. Ovo je više osobni osvrt, iznošenje dojmova na pročitano. Tako da, koga zanima, nek se pripremi. Ovo će potrajati.
Oduvijek sam se užasavao drugih ljudi. Nije to bio neki panični strah, niti strah da će mi fizički nauditi. Zapravo je to bio strah od međuljudskih odnosa. I kad sam pročitao što o tome ima reći Dazai preko svog glavnog lika, zapanjio sam se. A evo i tog teksta: “Drugim riječima, mogli biste reći da ja i dalje ne razumijem ljude. Shvaćanje da je moje poimanje sreće različito od svih drugih ljudi toliko me prestravilo da sam se noćima u svom krevetu besano prevrtao i stenjao. To me je dovelo do ruba ludila. Pitam se jesam li ikada bio stvarno sretan. Ljudi su mi govorili, mogo više puta nego što se mogu sjetiti i još otkako sam bio mali dječak, da sam jako sretan, a ja sam se oduvijek osjećao kao mučenik u paklu. Meni se činilo da su svi koji mene nazivaju sretnim neusporedivo sretniji od mene." Upravo to. Sretan. Toliko puta u životu sam se razočarao u sreću, u radost, jer je iza nje uglavnom slijedila neka ili tragedija ljudskih života ili tragedija međuljudskih odnosa, da sam prestao vjerovati da je trajna sreća moguća. Jezivo je otkriti da neki tamo Japanac otprije skoro 100 godina razmišlja isto kao ja! A onda je nastavio: "Proganjaju me nemiri i strah da sam jedino ja potpuno drugačiji od svih drugih. S ljudima oko sebe jedva da mogu razgovarati. Ne znam što da im kažem, i kako da im to kažem? Tako sam se domislio da postanem klaun.” AHA! Klaun mračnog srca! Znači nisam se prvi toga domislio, niti sam jedini koji je posegnuo za tim sredstvom prikivanja svoje vlastite društvene hendikepiranosti! “Bio je to moj posljednji pokušaj da pridobijem naklonost drugih ljudi. Jako sam ih se bojao, ali nisam se mogao odreći njihovog društva. Klaunovske ludorije postale su jedina linija poveznica koja me spajala s drugima. Dok sam im na površini uvijek pokazivao svoje nasmiješeno lice, iznutra sam u sebi vodio očajničku borbu koja je rijetko bila uspješna." Čovjek je ovim rečenicama opisao upravo moje stanje uma, stanje uma koje traje od mojeg djetinjstva pa sve do danas! Ako se nikad nisam naježio zbog jezive sličnosti nečijeg uma s mojim, onda je ovo definitivno bio prvi put!
Vjerojatno zbog takvog stanja uma od djetinjstva sam bio nekonfliktan karakter. Nisam se suprotstavljao nikome. Samo bi šutke podrazumijevao da sam vjerojatno ja kriv za nešto i skupljao bi svoj tihi bijes u sebi, smatrajući se krivim što se uopće ljutim. A vidite što je Dazai napisao: “Nikad se nisam usprotivio niti uzvratio na bilo koji prijekor koji bi mi izrekao netko od moje obitelji. I najsitnije njihove opomene i primjedbe činile su mi se strašne kao jak udar groma. Da im se usprotivim? Pa ja sam bio uvjeren da su njihovi prijekori glasovi bogova koji do mene dolaze iz nekih davnih vremena. Slušajući ih, osjećao sam da silazim s uma; i, naravno da im nisam bio u stanju uzvratiti. Daleko od toga. Ti glasovi su se meni činili ljudskom “istinom” koju dijele svi naraštaji od davne prošlosti, od postanka. A kako ja nisam imao snage postupati u skladu s tom “istinom” opsjedala me pomisao da ja možda nisam sposoban živjeti s drugim ljudskim bićima. I zato se s drugim ljudima nisam mogao niti raspravljati niti pravdati. Kad god bi me netko kritizirao činilo mi se da sam ja u nekoj strašnoj zabludi. Napade na sebe uvijek sam primao šutke i pokorno, a iznutra sam osjećao da ludim od prestravljenosti.” Da. Šutke i pokorno. A što se meni događalo, što se nije događalo glavnome liku ove knjige? Ja bih šutio, skupljao tihi bijes, nekad tjednima, nekad mjesecima, nekad godinama… A onda… Erupcija bijesa bi bila jako jako neugodna. Čak i meni nedugo nakon što bi se dogodila. Bila bi destruktivna, otrovna, bolna, naprosto sramotna. A onda bi uslijedila rezignacija. Hladnoća. A nakon nje… Ocean suza kajanja. Svaki božji put! I nikad nisam prestao biti takav. Šutim. Negdje duboko smatram da sam možda ja opet neko sranje napravio, da sam ja taj koji nešto ne valja, da su svi drugi u pravu, samo da sam ja u krivu. Iako znam da nije tako, uvjeravam sebe da jest. A bijes krene kuhati… Dugo i polako, hrani se optužbama, hrani se argumentima, strahovima, pretpostavkama, ma svime što mu um može ponuditi kao gorivo, dok opet ne dođe do eksplozije, pa do hladnoće i na koncu… Suza. Začarani krug. Nema tome kraja. Tada shvatim da sam zapravo ono čega se glavni lik zapravo i bojao: “Izgleda da ljudi inače skrivaju koliko su opasni, ali kad im se ukaže prilika, u ljutnji će u trenu pokazati svoju strašnu prirodu.” Strašna priroda. Kako precizna, kirurški precizna fraza! Savršeno!
Osvrt na knjigu “Nečovjek”, Osamu Dazai, 2
Tu se onda nadovezuje sljedeći tekst: “Pred ljudima sam se oduvijek grčio u strahu. Nisam imao povjerenja u svoju sposobnost da govorim ili da se ponašam kao čovjek, pa sam svoje usamljene patnje zaključavao u sebe, a tugu i nemir sam skrivao glumeći naivni optimizam. Tako sam s vremenom usavršio svoju ulogu klauna lakrdijaša. “Nije bitno kako, važno je da ih pridobijem da se smiju. Ako u tome uspijem, ljudima možda neće previše smetati to što se držim podalje od njihovih svakodnevnh života. Ne smijem im se zamjeriti. Zato ću biti ništa, vjetar, nebo…”, razmišljao sam.” Eto vam objašnjenja zašto ja pišem ove svoje tekstove! U reali izbjegavam ljude kao vrag tamjan. Ne osjećam se dobro kad me netko gleda. Svraćam pogled, odlazim, čačkam nešto rukama, tražim nešto po mobitelu… Samo da ne gledam nekoga u oči, da mu ne dam priliku da mi pristupi. Ali ako do kontakta dođe, uvijek se nervozno smijuljim, pokušavam biti smiješan, pokušavam se svidjeti okolini i jako se ražalostim kad me se ne doživi, što nije rijetko uopće. Možda upravo zato i želim biti chaterski pisac, da me netko čita, da mi se kaže “Bravo, Dosado, lijepo ti to pišeš, samo nastavi!”. Ja sam klaun. Isto kao i glavni lik ove knjige. Klaun i ništa više. Iako neki vjeruju da sam puno više. Ne možeš čovjeku reći da je puno više ako se on osjeća kao ništa. Pitajte Dazaija, on to razumije. Ah, da… ne možete. Ubio se. Ne piše više odavno. Ali ja pišem. I ne mislim se ubiti. Zamislite koja bi to šteta bila! Ubiti se, a ima još toliko hrane za pojesti, kave za popiti. Vina! Nema smisla ubiti se dokle god ima vina!
Knjiga je tematski vrludala između priče o lošem samopouzdanju glavnog lika i njegovih međuljudskih odnosa. Ali nekako se uvijek vraćao na to da je klaun, i u tim sam se recima mogao vidjeti kao u svojevrsnom mentalnom gledalu. Vidite ovo: “U društvu s drugim ljudima me prožimao užasan strah od neugodne šutnje. Tih po prirodi, ja nisam imao drugog izbora nego da potražim očajničko utočište u izigravanju klauna.” Upravo to. Već sam govorio o tome, ali morao sam i ovaj citat spomenuti. Ali osim klauniranja, mene kroz život progoni i ovo: “Iracionalnost. Činila mi je određeno zadovoljstvo. Zapravo, činila mi je da se osjećam opušteno. Strašila me je tvrda logika svijeta jer mi je davala slutnju nečeg nepojmljivo moćnog. Poštivanje utvrđenih normi meni je bio neshvatljivi mehanizam - hladna soba bez prozora u kojoj mi nije bilo moguće sjediti dok se vani protezao ocean iracionalnosti. Puno je ugodnije bilo skočiti u taj ocean i plivati njegovim vodama sve do smrti.” I ovo: “Postoji riječ “izopćenik” kojom se označava one u ljudskom društvu koju su nesretni, neuspješni, zabludjeli. Mislim da sam ja bio izopćenik od trenutka kada sam se rodio. Zato kada naiđem na nekoga na koga upiru prstom jer je “izopćenik”, ja osjetim prema njemu toplinu, naklonost koja ispunjava cijelo moje tijelo zanosnom nježnosti. Također, ljudi govore i o “grižnji savjesti”. U mom slučaju, ugriz sam zadobio već kao novorođenče, a rana je s vremenom, umjesto da zacijeli, postajala sve dublja i prodrla do kosti. Agonija koja me je mučila iz noći u noć postala je pakao beskrajnih najrazličitijih vrsta tortura. Ipak - a to je stvarno čudno reći - ta agonija postepeno mi je postala draža od vlastite krvi i mesa. Tu bol i emociju ranjenosti ja sam doživljavao kao ljubavno šaputanje.” Ovo su komadi teksta koji toliko precizno reflektiraju neka moja stanja uma, da nemam što dodati osim da me zapanjilo koliko sam sličan tom liku po tom pitanju.
E sad, druga tema koja me takla u ovoj knjizi. Ajmo najprije citat: “Ne razumijem žene, nikada ne mogu shvatiti koji su njihovi motivi. Što se žena tiče, ja sam bio u potpunom mraku i zato sam ponekad radio nepromišljene greške koje su me stajale bolnih rana. Za razliku od ožiljaka kojeg ostavi šiba kojom te udari muškarac, ove rane što ih uzrokuju žene su bile duboke i bolne, kao da se radi o unutrašnjem krvarenju. I veoma su teško zacjeljivale. Žene me mame k sebi samo da bi me odbacile. Rugaju mi se i muče pred drugima samo da bi me poslije, kad ostanemo sami, mogle tješiti strasnim zagrljajima. Spavaju tako čvrsto da izgledaju kao da su mrtve, ne možeš znati jesu li žive ili mrtve.” Ovo je njegovo razmišljanje s početka knjige. Kasnije je napisao i ovo: “Tužna sam. Kad bi neka žena samo to šapnula, siguran sam da bi u meni izazvala daleko više suosjećanja nego dugačkim razglabanjem o njenom životu. Ali još nisam čuo ženu da kaže ovu jednostavnu izjavu i to mi je čudno.” Moj brat je bio u pravu kad mi je par puta rekao da mene privlače žene s dubokim problemima, kao i ja njih. Žene koje pate, kojima treba netko tko zna samo slušati i tješiti. Ne kažem da sam idealan za taj posao, ali iskreno… Želim biti upravo to. Želim čuti od žena ovakve riječi koje je glavni lik čuo od jedne od žena koje je razočarao: “”Svaka žena čim te ugleda dobije neizdrživo jaku želju da nešto učini za tebe. Uvijek si tako bojažljiv, a istovremeno smiješan… Ponekad djeluješ strašno usamljeno i depresivno, ali to te čini samo još privlačnijim za žene.”” I zato me se i doživljava kao dobricu i kada napravim nešto kao što je nekakav prekid ili nekakva balava nesmotrenost, ili pak nekakav moj bijes… to se doživi kao razočaranje. Ne doživljavaš razočaranje od osobe od koje očekuješ svinjarije. Doživljavaš razočaranje od osobe od koje očekuješ nešto lijepo, kvalitetno, dobro. Kad bih se htio šaliti, rekao bih da nije problem u meni, nego u ljudima koji su se razočarali u ono što su očekivali od mene. Ali iskreno, ne šali mi se o tome. Osjećam se loše kad nekoga razočaram nebitno je li problem u meni ili u njihovim očekivanjima. Osobito ako sam razočarao neku ženu koju volim ili cijenim na bilo koji način. A žene su uglavnom gotovo jedine koje sam razočarao u životu. Ili se muškarci ne žele izjasniti po tom pitanju.
Add comment
Comments
There are no comments yet.
Osvrt na knjigu “Nečovjek”, Osamu Dazai, 3
Kad smo kod muškaraca, u životu nikad nisam imao pravog prijatelja. Ono kao brata, nekoga tko je tu za tebe bilo kad, i ti za njega. Prvi takav zapravo je moj brat Sco, WildOne… znate već tko je. Izgleda da je Dazai dao svome liku jednog takvog. Mada taj njegov prijatelj nije bio ni do koljena mome bratu, svejedno sam vidio neke sličnosti njihovog prijateljstva i našega. “Po prvi puta u životu sam sreo gradskog nikogovića. Nas smo dva bila veoma slični po tome što smo obojica bili posve udaljeni od svakodnevice ljudskih bića. Ali ono po čemu smo bili veoma različiti bilo je to što Horiki nije bio svjestan da glumata klauna, niti je shvaćao koju bijedu nosi njegova maska. Prezirao sam ga jer nije bio ni za što drugo nego za provode. Družio sam se s njim samo kao s partnerom za zabavu. Ponekad sam se stidio tog njegovog prijateljstva, da bih na kraju, držeći korak s njim, dokazao da je čak i on bolji od mene. U početku sam mislio da je Horiki fin momak, neobično ugodan tip, tako da sam se uz njega opustio, uprkos mojem uobičajenom strahu od ljudi. Radovalo me što sam našao dobrog vodiča po Tokiju.” Radovalo me što sam našao dobrog vodiča po chatovima. To bi bila moja rečenica. I zaista, moj brat je meni bio baš to. Samo s vremenom je postao i mnogo više od toga. On je meni bio i jest pravi brat. Tko prati moja pisanja na Klaunu zna da smo imali sukob. A imali smo ga upravo zato što sam ga doživljavao kako je glavni lik ovog romana doživljavao tog svog Horikija - kao nekoga s kime je samo radi zabava i osjeća se ugroženo od njega. Sada kod mene to više nije tako. Njihovo prijateljstvo kroz knjigu razvijalo se dijametralno suprotno od prijateljstva kojeg ja imam s bratom. Oni se nisu podnosili. Brat i ja… Reći ću samo da nikad nisam mogao poželjeti boljeg brata i prijatelja. Naše druženje i zafrkavanje na chatovima i u Mafiji Dazai je odlično opisao u jednoj sceni, zaključivši ovo: “Bilo koja igra koja može dovesti na nivo ovakvih beznadnih šala je dostojna prezira, ali mi smo bili jako ponosni na nju jer smo je smatrali iznimno domišljatom diverzijom, nikad prije viđenom u salonima svijeta.” Upravo to. Brat, Lilika i ja smo oduvijek imali svoj svijet šala i zafrkancije koje bi mnogi drugi vjerojatno osuđivali. Ali mi smo ponosni na taj svoj svijet.
Kasnije je radnja krenula u sve tragičnijem smjeru po glavnog lika. Sve manje sam se vidio u njegovoj životnoj situaciji budući da je on baš propao i potonuo, čak i pokušao samoubojstvo par puta. Ja na sreću nisam toliko hrabar. Ili tolika kukavica? Ne pitanje je pre filozofsko, a ja nisam raspoložen za odgovore. Jedna od situacija u kojima se glavni lik nije baš snalazio… zapravo bio je očajan u njima su odnosi sa ženama. Privatni, intimni odnosi. Završavali su tragično. Zašto me to podsjeća na mene? Evo zašto: “Sve dotad sam na sve moguće načine pokušavao izbjeći svoje uplitanje u prljave ljudske odnose. Bojao sam se da ću se izgubiti u njihovom beskrajnom vrtlogu. Tsuneko i ja bili smo ljubavnici samo jednu noć. Ona mi ne pripada. Nije nalik meni da se pretvaram da mogu osjećati “žaljenje”. Ali ipak mi je nje bilo žao. Bilo mi je žao što će Tsuneko morati prihvatiti Horikijeve divljačke poljupce pred mojim očima. Kad ju Horiki jednom ukalja, više neće moći biti sa mnom. Moja strast ipak nije bila toliko jaka da bih spriječio Horikija.” To je to. Ja sam nedovoljno dobar za tebe, moj prijatelj je bolji, ali ako će te on imati, za mene više ne postojiš. To je taj moj strah odnosa sa ženama. To je razlog zašto sam bježao od njih, zašto uđem u vezu i onda se bojim da nisam dovoljno dobar, da će doći onaj bolji od mene i onda za mene tu više neće biti mjesta. Tsuneko, i sve ostale žene glavnog junaka su njegove osobne Zagrepčanke. A ja i dalje ostajem s tim osjećajem nedovoljnosti i strahom od boljih muškaraca iako znam da mogu biti dovoljan.
Možda sam zato imao problema i s ovime: “... ali jedna od tragičnih mana mog karaktera bila je kompulzija da dodam neku vrstu uljepšavanja svakoj situaciji - osobina zbog koje me neki smatraju “lažljivcem”. Međutim, to skoro nikad nisam radio za neku osobnu korist, nego zato što me gušio strah od nagle promjene raspoloženja sugovornika tijekom razgovora. Toliko sam se bojao da ne pokvarim atmosferu da nisam mogao kontrolirati svoju očajničku sklonost da ugađam ljudima, pa makar mi to poslije štetilo. Ovakvo moje nebrojeno puta ponovljeno ponašanje moglo bi se protumačiti kao simptom moje slabosti i gluposti, a tu su moju naviku itekako iskorištavali navodno “iskreni” ljudi.” Zato mi brat često zna reći da sam magare koje ne može reći “ne” kao u pjesmi “Karakter” Ramba Amadeusa. Ja nisam karakter. Ja sam živa emocija, nekontrolirana, neukrotiva i najviše od svega štetna i za sebe i za svoju okolinu. Nevjerojatan je taj Dazai. Pročitao me kao ja njegovu knjigu. Svak mu čast, iako je mrtav već više od 70 godina.
Evo još jednog odličnog citata na koji nemam komentar koliko je kirurški precizno pogodio pravo mjesto u meni: “”...Ali svi kažu da si jako dobar.” To je zato jer sam ih prevario, Bio sam svjestan da sam drag svim ljudima u ovoj maloj stambenoj zgradi, ali nisam mogao objasniti Shigeku koliko sam se ja bojao svih tih ljudi. I kako sam proklet nesretnom mojom posebnošću da što se više bojim ljudi, to više se njima sviđam. A što im se više sviđam, to ih se više bojim. Bio je to proces koji bi me naposljetku natjerao da bježim od svih.” Zapravo, na to mogu dodati samo još jedan citat iz iste knjige: “Što sam ja? Egoist? Ili možda, naprotiv, slabić? Ne znam, ali budući da sam potpuni grešnik, osuđen sam biti sve nesretniji, a da ne znam kako to izbjeći.”
Ovo se već previše odužilo, tako da ću tu stati. Knjiga me dotakla na toliko razina, osobitio njen kraj, ali više pisati o ovome značilo bi pisati roman, a ne osvrt. Knjigu svakako preporučam.
Add comment
Comments
There are no comments yet.
Add comment
Comments