Htjela je samo skinuti sve sa njega i sa sebe i sjediniti se s njime, utopiti se u njega, dati mu da uđe u njenu dušu, u najdublje njene dubine, i metaforički, i mentalno, i fizički… Htjela je biti njegova… Htjela je da je on njen. Sada, uvijek, zauvijek. Prsti su poput pauka pipali po rubovima hlača, i njeni i njegovi. Nije prošlo dugo, u jeku zanosnih požudnih poljubaca, kad su zadnje prepreke njihove odjeće pale na tlo. Dirala ga je. Dirao ju je. Gola koža na goloj koži. Trnci posvuda. Zujanje u ušima, lagano grčenje mišića od želje za sjedinjenjem. Okrenula se usred vatrenih dodira, naslonila ruke na policu i pogledala ga zavodnički preko ramena. Nije mu trebalo crtati. Približio se, nagnuo se preko njenih leđa, utisnuo joj vrući poljubac u vrat, rukom je obuhvatio ispod njene ruke, posegnuo za prsima… Bila je spremna primiti ga u sebe. I on je to znao. Ljubeći joj leđa vatrenom igrom poljubaca usana i jezika, spustio se malo niže… i tada ga je osjetila…

Svim njenim bićem prostrujile su frekvencije užitka intervalima čiju je dinamiku u ovom trenutku nametao on. Nije je bilo briga. Željela ga je, željela ga je jako. A želio je i on nju. Polica se lagano treskala kao da prati njihov ritam. Nekoliko kutija sitnog pribora palo je na pod. Nije je bilo briga. Jedan kolut platnene trake za zamatanje pao joj je na glavu i na leđa usred njegovih vrućih poljubaca. Nije je bilo briga. Netko je kucao na vrata cvjećarnice… Ili je to kucalo njeno srce, ludo od strasti i želje. Nije je bilo briga. Jedino je željela njega. Čežnjom dubokom kao ocean, žestokom kao uragan, vrućom poput magme. I željela je sva mu se dati. 

Uzdasima ispunjena prostorija od kojih pet-šest kvadrata uskoro je bila ispunjena i njihovim mirisima. Strasti nisu jenjavale, dapače jačale su. Zastao je. Okrenuo je prema sebi, sagnuo se, podigao je na jedan mali ormarić pokraj police. Prišao joj je sprijeda, obujmila ga je rukama i nogama. Stisnula ga je uza se, nova serija vrućih požudnih poljubaca odzvonila je prostorijom, a onda je potražila njegov ud, svojim prstima nestrpljivo ga je namjestima na pravo mjesto. On je znao što mu je činiti. Uzdasi su odjekivali, praćeni škripom i drmanjem malog ormarića. Ljubio ju je, dok je tempo ljubavne strasti i dalje održavao svoj intenzitet. Zarila mu je nokte u tjeme, ispod guste crne kose. Grizao joj je vrat. Izgubljeni u strasti, požudi, vremenu i prostoru, izmjenjivali su uzdahe, poljupce, poze… U jednom trenutku sjedili su na nekoj velikoj platnenoj vreći ispunjenoj tko zna kojim materijalima potrebnim za cvjećarski rad. On je sjedio, ona je bila na njemu, držeći sada svoj tempo, strateški se trljajući o njega. Nije dugo prošlo kad se sav prostor oko njih stane vrtiti u erupciji zajedničkog orgazma. Uzdisanje se pretvorilo u krik naslade, prostorija se pretvorila u svemir ispunjen nejasnim svjetlima isprepletenim trakama i oblacima sjena i maglica. Zvukovi su dobili čudne prizvuke, a tijela su im postala neosjetljiva, a opet preosjetljiva, utrnuta, a ultrasenzibilna. Sve je jurilo neshvatljivom brzinom, a opet je stajalo na mjestu. Zadnji trzaji mišića, posljednji uzvici ugode i…

“Silvia, opet imaš noćnu moru” - probudi je muški glas. Bila je znojna, teško je disala,između nogu osjećala je hladnoću i vrućinu u isto vrijeme, zbog hladnog zraka spavaće sobe koji je hladio vrelu vlagu njenog međunožja. A glas čovjeka pored nje nije bio glas čovjeka iz sna. Ne, to nije bio on. Trebao joj je koji trenutak da se pribere i shvati da je sanjala čovjeka koji nije ovaj s kojim živi, s kojim dijeli životnu stvarnost sa svim nedaćama i radostima koje svakodnevica nosi. Iznenadio ju je neočekivani osjećaj blagog razočaranja što kraj nje nije Johny, već Izidor, čovjek koji je došao na mjesto Johnyja u trenutku kad je trebala muškarca u stvarnosti, ne samo na ekranu chata. 

“Š…što?” promuca ona još uvijek uznemireno dišući

“Stenjala si, kao da sanjaš nešto ružno.” sanjivo će Izidor

“Da…” uzdahne ona “Noćna mora… Moram se napiti vode.” ustane, osjeti kako je hladni zrak sobe ubrzano hladi kroz znojnu majicu i vrlo kratke hlačice. Potraži papuče, zaogrne se kućnim ogrtačem i ode u kuhinju dok se Izidor također ustajao kako bi je pratio i provjerio je li dobro. Otišla je u kuhinju, upalila malo svjetlo kuhinjske nape, nalila si čašu vode i naiskap popila. Okrenula se prema dnevnom boravku. Preko stolice je stajala velika crna majica sa likom Jima Morrisona i albuma Doorsa “People are strange”, majica nekoliko brojeva prevelika za nju. Posljednji Johnyjev poklon njoj prije nego je nestao iz njenog života, prije nego ga je zamijenio Izidor. Pitala se je li ikada voljela tog čovjeka iz njenog upravo odsanjanog sna. Mislila je da ga je voljela. Ali otkad je Izidor tu, zavoljela je i njega. U početku je govorila da ga je zavoljela iz zahvalnosti zbog njegova truda da joj pomogne u problemima u kojima joj Johny nije mogao pomoći jer je živio na drugom kraju države, spriječen svojim vlastitim privatnim životom da bude ono što je Izidor mogao biti. Ali s vremenom Izidor je postao njena stvarnost. Ali zašto je onda sanjala Johnyja, ponovno nakon više mjeseci mira? Što se to događa u njenoj glavi? I zašto baš takav san?

“Što si sanjala? Što te uznemiruje toliko?” sanjivo će Izidor pristupajući joj i grleći je

“Ne sjećam se.” izusti ona. Laž da zaštiti njegove osjećaje. Ne mora znati koga je sanjala. Uvrijedilo bi ga to.

“To je onda dobro. Nadam se da nećeš opet sanjati nešto tako uznemirujuće,. Nisi se ovako uznemirila već mjesecima. Je li se dogodilo nešto što ne znam? Je li te onaj provokator s posla opet nervirao?” brinuo se on

“Ma ne, nije on. Mislim da, nervira me, ali nisam njega sanjala.” zamišljeno će ona

“Dođi, idemo spavati.” pažljivo će on

“Idi ti. Ja ću zapaliti jednu na balkonu pa ću doći.”

”Sigurno?” pogleda je on brižno je milujući po obrazima

“Sigurno” nasmiješi se ona umorno. Poljube se kratko, i on ode u sobu, a ona ode na balkon. Kutna vrtna garnitura od ratana s mekim platnenim jastucima čekala ju je spremno. Kao i kutija cigareta s upaljačem. Sjela je, zapalila cigaretu, povukla par dimova i uzela mobitel. Ušla je u Discord, u razgovor s Johnyjem. Nije mu pisala mjesecima, ako ne i više od godine. Posljednje poruke, i to jako velik broj njih, bile su samo od njega, bez njenog odgovora. Prekrižila ga je. Morala je. Ponio se kao kreten, ljubomorni posesivni kreten kojemu je Izidor u njenom životu počeo smetati. Nije zaslužio da mu se javi. I nije odavno. Željela je biti apsolutno hladna prema njemu. Ali … San. Zašto je sanjala taj san? Zar ima u njenom srcu još malo ljubavi prema njemu? Ma ne, ne može biti! Pa prekrižila ga je. A koga ona prekriži, za toga više nema nade. Ali opet… San! Tako ugodan, tako poželjan, tako stvaran. 

“Saberi se, Silvia! Zabvoravi na to!” Opomene se ona tiho. Bez njene privole u njenoj glavi odzvoni kao neki odgovor, kao nečiji tuđi glas koji je šaptao u njenim mislima: “Fališ mi Johny…” “Ma kome fali? Daj ne pričaj pizdarije!” naglas će ona. Cigareta se ugasila. Potpali je opet. Popuši je do kraja i ode u krevet. Nije joj se spavalo. Ali morala je leći. Bilo joj je zima. A i mora još malo odspavati, sutra je čeka naporan dan. Kad je ušla u krevet Izidor je već potiho hrkao. Bila je zahvalna što ga ima. Spašavao ju je u teškoj situaciji. Voljela ga je zbog toga. Tiho se ušuljala na svoju stranu kreveta, legla na sam rub i zagledala se u zid. Misli su joj vraćale trenutke strasti iz sna. Željela se oduprijeti tim mislima. Ali prepustila im se. Trenutak prije nego je zapala u snove bez snova, onaj isti mali glasić u njenoj glavi samo je prošaptao “Gdje li si sada, Johny? Sjećaš li me se?” I tama snova ju je obuzela.