Ovu pjesmu posvećujem svima koje sam ikad povrijedio ili uvrijedio, a i onima kojima ću to možda tek napraviti...

I'd rather be completely lost and alone, but to remain who I AM, than be whatever others want me to be, but feel abxolutely TRAPPED!

Evo.. Znaš li da je Chris patio od te duboke samoće? Ona preraste u depresiju. Da… Odnijela mu je život, prerano. Kao i njegovom prijatelju Chesteru Benningtonu, pjevaču Linkin Parka. A znaš li kakav je osjećaj ta depresija? To je jedan jako duboki, poražavajući, teški osjećaj tuge i besmisla. Znaš o čemu pričam jelda? Znam i ja. I zato sam te pozvao. Evo tvog napitka, nadam se da ti se sviđa… Šećera? Ne? Ok. Ja ću zasladit dobrano. Jako volim slatko. Anyways… Sad ti je možda jasno zašto smo ovdje. Isti smo, ti i ja. Imamo jako veliku dubinu u sebi. Dubinu koja je jako često - prazna. A ta praznina zna boljeti. I zna biti tako usamljena. Iako si okružen stotinama ljudi, u reali ili na chatu, svejedno se osjećaš sam/a, apsolutno sam/a i bespomoćna/bespomoćan, neshvaćen/a, želiš zagrljaj, ili samo jednu toplu riječ da zagrije hladnoću ove tamne sobe za bijeg od demona… Znam kako ti je. Been there, done that… so many times… Zato sam te doveo. Da znaš da samoća više nije opcija za tebe. Ja sam tu za tebe. Zašto? Zato, sunce nečije, što je danas lakše naći neprijatelja nego rame za plakanje, nekoga tko bi te razumio i samo disao s tobom, s razumijevanjem tvojeg srca i bez ičega da se doda tome trenutku. Dozvoli da ti budem to rame za plakanje. Kao što kaže Chris u pjesmi:

In your house, I long to be

Room by room, patiently

I'll wait for you there

Like a stone

I'll wait for you there

Alone.

U prijevodu, da skratim, u tvojoj kući, u tami tvoje sobe za bijeg, želim biti, čekati te strpljivo, kad dođeš apsolutno slomljen/a od borbe, očajan/očajna, bez ikakve želje da nastaviš dalje.. potpuno izgubljen/a između stranica knjige koju više ne razumiješ, knjige zvane život. I kad pomisliš da za tebe više nema ničega u ovom životu, da te podsjetim da - nisi sam/a. Misliš da jesi? Da nema nikoga kome bi se mogla/mogao povjeriti? Varaš se, sunce nečije. Varaš se jako. Znaš kako znam? Jer se i ja nekada nalazim u toj tami. Češće nego bih volio, i češće nego sam voljan priznati. Danas mnogi, premnogi sami sebi uzimaju život samo zato što je ta samoća, ta depresija, toliko nepodnošljiva da se ne da s njom živjeti. Zato ti se nudim, kao prijatelj. Jer sigurno ćeš i ti, svojom prisutnošću, u nekom trenutku biti slamka spasa i za mene. Ne vjeruješ da ti tako slomjen/a i neupotrebljiv/a, apsolutno beskorisna/beskorisan možeš nekome spasiti život? Probaj, budi sunce nečije u trenutku kad ga najviše, očajnički treba. Ja se nudim biti tvoje. Kad me nema online, tu su moji tekstovi, tu su pjesme koje ti puštam.. u njima sam ja, u njima sam ti blizu, u njima smo u vrojoj sobi za bijeg od demona. Budi u njima i ti. Možemo mi to, zajedno. Evo, pružam ti ruku, u nadi da će ti ona u tvojoj tami biti toliko potreban tračak svjetla ili dašak topline, da potjera demone koji prijete da će ti uzeti život. A znaš jako dobro, kao što znam i ja, da će se vratiti.

Za kraj puštam ti još jednu prikladnu pjesmu, Disturbed - A Reason To Fight. Vidimo se. Ne boj se tame. Skupa ćemo upaliti svjetlo. Nisi sam/a. Zapamti to. I da, moja vrata su ti uvijek otvorena. Čekam te, kad god ti trebam. Nadam se da je obostrano…

Klaun mračnog srca, zapis br. 4

Pozdrav. Nije me dugo bilo. Nije bilo potrebe. Imao sam jako ispunjeno vrijeme, obavezama, ljudima koje volim, Mafijom… Da. Imao sam. Dok se nije sve sjebalo! Ne sve, ali dovoljno da boli. Nisam vam nedostajao zar ne? Kome bi nedostajala mračna strana veseljaka s nickom IzDosade? Koja budala bi htjela ovog crnjaka u svojoj blizini? Znate šta? Ne brinite, neću se zadržavati, kao i obično. Znam prepoznati kad nisam bitan, kad sam zamjenjiv. Samo da istresem one emocije koje su razlog zbog kojeg sam opet tu. Zaboli me ono šta neki misle da ni nemam o tome šta vi mislite o ovome šta mislim napisat. Zaboli me, znate zašto? Jer mene zbog nekih stvari boli ono šta neki od vas niti nemaju, egocentrična jebena đubradi! Zaboli me srce kad vidim neke pojave na chatovima! A neke me stvari podsjete na nesretnu Zagrepčanku koja me ubola u srce i otrgnula ogroman njegov komad veći nego svi vi skupa. E pa svima vama, uključujući i njoj želim posvetiti jednu pjesmu. Znate da volim glazbu, osobito metal, a naročito metal obrade popularnih pjesama. Ovaj put imam za vas poslasticu. Čak ću vam i tekst objasnit do u detalje da osjetite moju bol, da vidite šta znači imat srce koje krvari zbog bezosjećajnosti onih koji srce ni nemaju srce. I da barem na trenutak vidite da niste nedostižni, da netko i vama može stavit soli na rep, makar verbalno. Šta kažeš? Boli te kurac? Pa naravno. Zašto bi te išta drugo boljelo kad ni za šta drugo i nisi nego za kurac! Ajmo na pjesmu.

Pjesma je “I don’t wanna know” od Maria Winansa, ali ja vam puštam metal cover u izvedbi grupe Fame on Fire. Refren znate jelda? Evo da vam ga napišem. Na engleski je, pa ako nekome treba prijevod, imate google translate.

I don't wanna know

If you're playin' me, keep it on the low

'Cause my heart can't take it anymore

And if you're creepin', please don't let it show

Oh, baby, I don't wanna know

Znate me svi, ili bar vi koje ja znam, koje volim. Znate da sam emotivac, da kad volim, volim zauvijek. Znate da sam uvijek tu za one koje volim. Ali… Da vam prevedem poruku: “Ne želim znati, ako praviš budalu od mene, drži to u tajnosti. Jer moje srce to više ne može podnijeti. I ako se smucaš, šuljaš, molim te nemoj mi to reći! O molim te, ne želim znati!” Treba li išta više objasniti? Treba? Ohoho… znači nismo tako inteligentni kako se prodajemo na chatu jel? Daj da ti objasnim sa ostatkom pjesme! 

Somebody said they saw you

The person you were kissing wasn't me

And I would never ask you

I just kept it to myself

I think about it when I hold you

When lookin' in your eyes, I can't believe

I don't need to know the truth

Baby, keep it to yourself

Did he touch you better than me? (Touch you better than me)

Did he watch you fall asleep? (Watch you fall asleep, baby)

Did you show him all those things that you used to do to me? (Oh, do to me, baby)

If you're better off that way (better off that way)

Baby, all that I can say (all that I can say)

Just go on and do your thing and don't come back to me (oh, stay away from me, baby)

Ok ovo se odnosi na ljubavne veze, a ja ovdje govorim o prijateljstvu, o chaterskom druženju u povjerenju. Znaš ono kad misliš da si stekao nečije povjerenje i želiš mu poklonit svoje? I onda saznaš od treće osobe da negdje drugdje o tebi govori ružne stvari? Znaš taj osjećaj? Ma daj, svima nam se dogodio! E pa slušaj sad. Ako sam dobričina i emotivac, nisam idiot! Ako sam ti dao mjesta u mom srcu, ne znači da ne znam da pričaš o meni ogavne laži i rugaš mi se iza leđa! Ili meni ili nekome koga ja volim! Ne dao ti bog, nijedan koji vjeruješ ili ne vjeruješ, da povrijediš mene ili nekog koga ja volim! U paklu ti đavao neće biti najveći problem kunem ti se! Ili ako se reinkarniramo, vjeruj mi reinkarnirat ću se u tvog najgoreg neprijatelja da ti zagorčavam lčitav novi život! Ali ako već radiš iza mojih leđa pakosne stvari meni ili nekome koga volim, NE GOVORI MI, NE ŽELIM ZNATI! Jer ako saznam, ti za mene više ne postojiš! I da, ova zadnja strofa, ako imaš nekoga ko ti je bolji od mene, toliko bolji da ne vidiš pozornost koju ti posvećujem, prijateljsku ili bilo kakvu ljubav koju ti pokazujem, idi tom nekome! Go and don’t come back to me, stay away from me, I DON’T WANNA KNOW!

Ima još onaj dio koji u originalu repa Puff Diddy, ali tog tvog rođaka neću ovdje citirat jer ste isti jebeni poremećeni kalup, ko da ste rođeni rođaci, braća! Nadam se da sam bio jasan. 

Misliš da se obraćam tebi, koja/koji čitaš ovo, tebi osobno? Ne brini, znat ćeš da se ovaj tekst i ova pjesma odnosi na tebe onog dana kad više ne budeš vidjela/vidio moje odgovore u privatnim porukama gdje god da se dopisujemo. A tog dana kad to primjetiš… hahahaha ooo toga dana možeš biti uvjeren/a da sam te zamrzio do pakla, my sweetheart! Moli Boga da nije tako i da nikad neće bit tako. Ali uostalom, osoba kao ti će na to samo reći “Boli me kurac, nebitan si”. Osoba kao ti jedino to i može reći, jer nikad neće moći reći da ju/ga boli srce budući da srce niti ima niti zna šta to jest. 

Prokleti bili svi vi koje može bolit samo metaforička kita jer nemate srce da bi vas boljelo kao mene i one koje boli srce zbog vas! I ne, neću se zbog ovoga ispričavati! Neka idem u pakao, I don’t fucking care! I’ll meet you there, and you will never get rid of me, not ever! Oh shit! Proklinjući vas, prokleo sam i sebe. Jer iako imam srce, i ja sam đubre. I mene nekad boli kita za neke ljude. I meni je nekad kita u metaforičkom smislu veće mjerilo nego srce. Good! See you in hell you piece of shit!

A vi koji me želite imati kao prijatelja, u bilo kojem smislu… Ako me već izigravate i pravite budalom… Skrivajte to. I don’t wanna know! 

Truly yours,

Klaun mračnog srca

Klaun mračnog srca, zapis br. 5.

Volio bih kad bih mogao na početku pete objave Klauna napisati da je “sve 5”. Ali, pretpostavljate… Nije sve 5. Reći ću samo … “Imao sam brata.” Da, braco, sjećaš se te izjave? Bila ti je stalno kraj nicka nakon zubarke. Tada zaista nisam osjećao krivnje za stvari koje su se odvile. Bio je to nesporazum. I prešao si mi preko toga. Nastavili smo biti odlični prijatelji, braća. Ja sam te idealizirao. Učio od tebe stvari koje prije nisam htio znati, o ženama, o chatu, o kombinaciji toga dvoje. Problem kod idola je u tome što ne vidiš mane njegove ideologije, njegovih načina. Ja nisam vidio ništa. Bio sam sretan šta sam dio Mafije. Bio sam sretan šta imam takvog brata. Ali sada… Sada sam vidio da sam samo bio u sjeni velikog alfa jebača, mali braco koji kitu ne zna koristit ni za pišanje, a kamoli da zavede žensku. Uživao si u tom statusu mog idola. Uživao si u zavođenju apsolutno svake chaterice s kojom bi ja ikad razvio bilo kakve simpatije. A znao si za sve, jer bili smo i braća. Nema o čemu nismo govorili u pp. A ja sam vrlo brzo saznavao stvari koje nisam htio znati, koje ovdje neću spominjati, o njima, o tvojim igrama. 

Bio si brat, to je istina. Meni osobno nisi nanio štetu u chat svijetu, to je isto istina. Ali nisi vidio da sa svojim “alfa jebač” stavom gaziš emocije ljudima koje tvrdiš da voliš. Ljudi nisu seks igračke braco. Čak i kad te traže da budu, imaju emocije. Prije nisam reagirao na to, smatrao sam da nemam šta da se miješam. I dalje to mislim. Ali postalo je gadljivo. Ponavljam, ti meni osobno nisi nikakvo direktno zlo nanio. Ali bit brat takvom liku… koji je spreman radi pičke zgaziti srca ljudi koji ga vole i koje on tvrdi da voli? To da budem? E pa neću! Jesam, đubre sam, objavio sam svima naš pp. Vjerojatno mi nikada nitko neće više vjerovati, nikad više neću naći chat prijatelja, a pogotovo neću hotati, jer sve da sam do sada i mogao koju zavesti pored tebe, sad nijedna ne bi ni htjela reći mi ni dobar dan koliko sam đubre ispao dijeleći naš pp. Neka. Mogu živit s time. Ali znaš li zašto? Zato šta su mi najbitniji ljudi na svim chatovima bili JustSco, vranovita, Maša, a pomalo je postajala i Vox. A to je već druga tema. Braco, hvala ti šta si bio brat. Ali ja više ne mogu biti brat takvom čovjeku. Volim te. Uvijek ću te voljeti. Ali ovo je moje zbogom. 

Hahaha znaš šta je smiješno? Rugao si se ljudima koji su sve činili da budu bitni na chatu. Smijali smo se tome skupa. Braco, evo sad si bitan na chatu. Braco te izbo nožem u leđa, sad će svi mrzit malog bracu izdajnika, a tebe velikog izdanog brata tješit zbog nepravde. Imat ćeš pičaka u pp da se ni obranit nećeš moći! To si i htio jelda? Eto računaj onda to tako, pomogao sam ti da postaneš bitan na chatu. Napokon si bitan na chatu! Nisi samo alfa jebač i zavodnik, sad si žrtva poremećenog brata! Pa jel može bolji recept za bit bitan na chatu?! A volio sam te kretenu! Nikad nisam volio muškarca kao tebe! Ne u pederskom smislu. Nisam gay. Iako si se trudio i takvim me prikazat, a ja sam budala pristao na tu igru! Igraj ti svoje igre braco, samo igraj. Ali znaš šta? Kad višem ne budeš atraktivan kao alfa jebač, ko će biti uz tebe? Kad svi krenu dalje, kad prestanu bit kurve željne jebanja kako ih ti sve vidiš? Ko će ostati uz tebe? Nitko braco. Nitko. Bit ćeš sam ko pas. Izjeban, najeban, odjeban. Biti tvoj brat bilo je možda meni najbolje razdoblje mojeg chatanja. Zaista si zabavan lik, jesi jebač, stvarno jesi nadaren, puno sam naučio od tebe. Puno pozitivnog sam dobio od tebe. Da, znam da se sad pitaš zar ti ovako vraćam. Da, ovako ti vraćam. Jer sad vidim… da nije dobro kako olako gaziš ljude, koristiš ih za svoje niske strasti, odbacuješ ko da su igračke rabljene previše puta. Da i ja tebe odbacujem, ali to je iz sasvim drugog razloga. Ne razumiješ zašto? Pročitaj tekst još jednom, pa još jednom, pa još jednom… Sve dok tvoja prekrasna nosata ćelava glava ne shvati poantu. 

Ima jedna super pjesma, vjerojatno si čuo ili za original ili za neku obradu. Ja ću naravno u svrhe ovog teksta koristit metal obradu. Pjesma je “Crazy” od Gnarls Barkleya. ajde da i to malo iskoristim za ovu temu. Najprije, pjesma počinje onako kako se osjećam. Čitaj:

I remember when

I remember, I remember when I lost my mind

There was something so pleasant about that place

Even your emotions have an echo in so much space.

And when you're out there without care

Yeah, I was out of touch

But it wasn't because I didn't know enough

I just knew too much, hm

Does that make me crazy?

Does that make me crazy?

Does that make me crazy?

Possibly

Upravo se ovako osjećam. Počinjem luditi, gubiti kontrolu. Zašto? Zato šta više nisam bio u stanju šutjeti, prešućivati stvari koje sam znao o tebi braco a za koje sam duboko u sebi znao da su krive. Nisam više mogao šutjeti. U meni je počelo gorjeti ludilo. A sad moja poruka tebi braco:

And I hope that you are having the time of your life

But think twice, that's my only advice, mm

Come on now, who do you, who do you, who do you

Who do you think you are?

Ha-ha-ha, bless your soul

You really think you're in control, well

I think you're crazy

I think you're crazy

I think you're crazy

Just like me

To je tvoj dio braco. Misliš da si nešto posebno? Misliš da si alfa jebač? Možda jesi. Možda žene na chatu zaista jesu kurve željne životinjskog seksa i nekontroliranog hota po narudžbi, kako ih ti doživljavaš. Ali šta ako nije tako? Šta će bit ako jednog dana shvatiš, dođe ti do glave, koliko si ljudi putem svojeg alfa mužjak statusa na chatu pogazio u prašinu, učinio ih nebitnima? Who do you think you are? I think you’re crazy, Jus like me! I zaključno:

My heroes had the heart to lose their lives out on the limb

And all I remember is thinking "I want to be like them"

Ever since I was little

Ever since I was little, it looked like fun

And it's no coincidence I've come

And I can die when I'm done

But maybe I'm crazy

Maybe you're crazy

Maybe we're crazy

Probably

Ne znam, možda ja sad sebi umišljam da sam nekakav heroj šta raskrinkavam brata. Možda sam ja umislio nešto. Moguće. Ja sebe ovdje ne branim. znam da sam đubre. I vjerojatno će se ostvarit stih “And I can die when I’m done”. Možda će mi se ovo obit o glavu. Sigurno hoće. Ali ovo je sve postalo ludo. Ja, ti braco, chat u globalu… sve je otišlo u kurac. Ili na tvoj kurac, budući da jesi alfa na čiju kitu zaista sve sjeda. Ne znam više ništa. Znam samo da sam imao brata, volio ga, bio u njegovoj sjeni. Ali sad sam s time gotov. Ovo nije najsjajniji način da se završi prijateljstvo, ali ko da će tebe uopće biti briga. Samo da te pitam jedno, znatiželjan sam… Plaču li alfa jebači za izgubljenim prijateljima? Volio bih to znati, jer ako plaču, to bi onda dokazalo da ipak nisi toliko egocentrik koliko meni izgledaš. Ne brini, ja sam gori od tebe, kao šta se vidi iz priloženog. Ti uza sva ta sranja koja su mi gadljiva ne možeš biti gori od mene sve da se i trudiš 

Volim te, JustSco/WildOne/JohnDoe. Uvijek ću te voljeti. Uvijek ćeš biti moj brat. Ali ti i ja, mi smo dvije dijametralno suprotne vrste muškaraca. Ti si alfa. Ja sam… šupak možda. Nema slova u grčkom alfabetu za smeće kao šta sam ja. Neka. Ja sam s time miran. Idi, čekaju te hoterice. Čekaju te neka nova srca koja ćeš iskoristit i šutnit kao šta si svoju “voljenu” Mafiju! Zbogom dragi brate. Zbogom.

Lenny

Klaun mračnog srca, zapis br. 6.

Da… Baš gledam…Mjesec dana nisam napisao novi Dnevnik. Mjesec dana nemam veselja koje sam imao prije onog kaosa u Mafiji i na pričaoni. Baš sam se bio oporavio od tog kaosa, kad evo novog. Cijela situacija je počela zvučati kao loše prepričana još lošija sapunica. Glavni likovi: Maša, Lenny i ja. Čuo sam razne verzije do sada, a situacija je započela prošli tjedan. Vrlo sam ogorčen na šta to sve prepričavanje sada sliči. Originalna priča je toliko distorzirana da je gora od običnog trača, gadljiva i neukusna. Ne znam koje se bijedne duše hrane takvim nemirima. Ne znam kome godi hraniti bol jedne Maše dezinformacijama o Lenny. Ne znam kome godi pljuvati Maši o meni a znaju, ti divni “prijatelji” i ljubitelji “istine” da me ona voli više nego što oni vole chat. Ne znam šta se zna a šta ne zna o Lenny, jer kruže po chatovima takve gadosti da je to strašno. Ne znam… zaista ne znam kako je do ovoga došlo. Htio sam biti otrovan u ovome, prozivati ljude, ali mislim da odustajem spuštati se na tu primitivnu razinu. Na kraju krajeva, što god da ja kažem, na chatu će se izvrnuti u neistine i muljaže koje će samo naškoditi njima dvjema. A meni? Ne može meni naštetiti chat. Ne mogu meni naškoditi lažljivi chat ovisnici. Ja imam život mimo chata. Nije savršen, ali je život i ja sam s njime više manje sretan. Ja vama nisam kriv šta u reali nemate ni trunku života kakvog ja imam. Ispunjenog, mirnog, neovisnog o chatu koji je na kraju krajeva samo jebena razbibriga, a ne smisao života. Bar meni, vama očito ne, patnici jebeni! Tako da neću trošiti svoj otrov na nebitne ljude. Nisu vrijedni čak ni toga. Nisu vrijedni da im argumentiram ništa. Ovaj tekst pišem isključivo radi Lenny, Maše i onih koje još uvijek poštujem na chatovima, a nisu Mafija. S Mafijom to raspravljam tamo di i sve ostalo. Nema vas previše takvih. Ne bih čak ni popunio sve prste ruku nabrajajući vas. Možda ni prste jedne ruke. A ja sam taj koji je vas razočarao. Nemate pojma koja je prava istina, a pljujete po svih nas troje ko da ništa u životu nemate pametnije za raditi. Nema veze. Vama na dušu. Ako je uopće imate. U što sada već ozbiljno sumnjam.
Dakle šta se točno događa? Lenny i ja smo se upoznali davno na xatu. Mislim davno, prije dvije godine. Imali smo neko muvanje. Sviđali smo se jedno drugome, ja sam se zaljubio. Ali ona je nestala. Neću ulazit u razloge. Prihvatio sam da je više nema i nastavio sa chatom. Imao razne veze, prijateljstva i slično. Jedno od tih prijateljstava bila je i Maša s kojom sam prije 10 mjeseci ušao u vezu. Tada je to bilo iz sažaljenja. U međuvremenu razvila se ljubav, privrženost. To je onaj dio priče koji se vrlo prigodno prešućuje u cijelom ovom kaosu. Međutim, Lenny se odjednom javila prije tjedan-dva. Prvo na jednom drugom komunikacijskom kanalu, Google chatu, a tamo se ne zove Lenny. Tamo mi je prošli tjedan otkrila da je ona zapravo Lenny sa pričaone. Dvije godine potisnute zaljubljenosti vratile su se. I ja sam morao donijeti ne baš ugodnu odluku između njih dvije koju ću voljeti, s kojom ću biti. Odlučio sam se za Lenny. Maši sam rekao da to želim, da volim obje, ali da je to moja odluka, da ne bih bio iskren s njom kad bih joj rekao drugačije. Maša je doživjela to kao veliki osobni poraz. Ponudio sam joj opciju da nastavimo biti ok, prijatelji, što god, da ću biti tu uz nju kao i dosad. Nije joj to bila opcija. I ima pravo na to, ne dovodim to u pitanje. 10 mjeseci bio sam joj vjeran, voljeli smo se. I nikad nisam hotao sve to vrijeme, flertao, zavodio nikoga. A onda se vratila Lenny u moju stvarnost. I to je sve, u svih 10 mjeseci veze to je sve što sam ikad učinio Maši iza leđa. I žao mi je da sam to na taj način napravio. Nikakvo drugo varanje nisam radio cijelo ovo vrijeme. Svima sam na svim chatovima govorio da volim Mašu, ali se to prigodno zaboravilo. A ja sam sada etiketiran kao hladno đubre koje hotari posvuda naokolo i koji gazi jadnoj Maši srce. Ok, mogu živit s time. Ali jedno vas moram zamolit. Sve vas koji pljujete po svih nas troje. Neću biti grub ali SKINITE NAM SE S KURCA!!!!!!!! Idite jebite neke druge jadnike. Maši je dovoljno teško zbog moje odluke, ne punite joj glavu lažima o Lenny. Ne zanima me šta ste sve vidjeli o njoj i šta su vam sve slali ili ste sami dobili ili od nje ili bilo koga trećega, ne zanima me šta mislite o njoj ili ste uvjereni da je istina. Ne zanima me vaša “istina” jer jako dobro znam šta je istina na chatovima. Montirani screenovi i isprošene privatne slike koje se onda neovlašteno dijele po chatovima. I onda sam ja gad i varalica! Sram vas sve može biti! Hranite se tuđim suzama, hranite se tuđom sramotom, a sami jašite jedni drugima po kitama i punite sve pičke koje vidite bez ikakvog srama i grižnje savjesti! Vi ćete mene prozivati! Ostavite nas na miru! Ako radimo greške, ako se lažemo međusobno, radimo to sami sebi, ne vama. To nije vaša briga. I ne hranite svoj ego na tuđim suzama!
Da, rekao sam da neću biti otrovan. Zajebao sam se. Ali imam opravdanje. Ne volim da nebitni ljudi vrijeđaju ljude koje volim, da nas gade međusobno, da pljuju po nama. Ne podnosim to. Da, ja jesam đubre, radim sranja, uvijek to ponavljam. Ali kad volim, volim zauvijek. I svi to znate. Možda sam budala zbog toga. Sigurno sam budala zbog toga. Ali vi mene ne možete prozivati jer se zna da ste i sami bili u toliko sličnih situacija, varali jedni druge, ogovarali jedni druge, screenali, pljuvali… I onda sam ja onaj koji je razočarao! Bilo bi smiješno da nije jebeno žalosno! I da, još samo ovo. Ako sam se zajebao ovom odlukom, zajebao sam se ja. Ne vi, nego ja. I ako sam napravio sranje, napravio sam ga ja, ne vi. Ja. Izvolite se maknit od Lenny i Maše. Izvolite nas sve troje prestat gadit. Bavite se svojim hotovima i flertovima. Nas pustite na miru.

Klaun mračnog srca, zapis br. 7.

Osjećam se nekako nepotrebno, sramotno, suvišno. Umoran od natezanja po chatovima, umoran od mojih vlastitih želja da nađem ono što tražim, da nađem mir, radost i … da, ljubav. U svojoj silnoj želji da se svidim ljudima, da nađem prijatelje, da nađem jednu koja će voljeti samo mene i nikoga drugoga, bio sam spreman postati bilo što. I postao sam IzDosade, klaun koji nastoji nasmijavati, koji u pp nastoji biti utjeha, prijatelj, ljubavnik, čežnja nečijeg srca. Putem sam se pretvorio u nešto što prije nisam bio, u nešto što sam prije prezirao, zaklinjao se da nikad neću postati - perverznjak bez srama. Sad me sram što sam to postao. Sram me što sam povrijedio neke kojima sam se udvarao, neke s kojima sam želio graditi nešto intimno, toplo, nježno, brižno. Moje novostečeno ponašanje uništilo je barem dvije priče koje su imale tendenciju postati nešto jako lijepo. Ovo zadnje, s Lenny i Mašom, u meni je stvorilo takvo gađenje prema sebi samome, takvu želju da me proguta Majčica Zemlja, da me više nikad nema… Neću o tome. Ne mogu. Ne mogu više biti prisutan na chatovima. Nemam muda više se javiti ni jednoj od njih. Sram me. Jako jako sram. Sram me ovoga što sam postao. Sram me slobode koju sam si dozvolio da zgazim nečije emocije samo na temelju svog trenutnog hira. A volio sam ih sve. Počevši od Zagrepčanke. Sljedeća koju sam volio nakon nje bila je Lenny, ali je život učinio da nestane. Pokopao sam svoju želju da je volim i krenuo dalje. Našao dvije u Dnevnicima spomenute chaterice na xatu. I to je ohladilo, pretvorilo se u jako lijepa prijateljstva, s okusom moje inkompetencije da volim kako su one imale potrebu da volim. Brinetaa… To je pre kompleksno da bih se uopće osvrtao na to. Kenjorita (FuckIt)... to je bilo predivno, ali sam u trenutku svoje vlastite povrijeđenosti toj ženi nanio bezobraznu, sramotnu bol. Sada me s razlogom ne može vidjeti ni nacrtana. Maša… Nitko mi nikada nije toliko pažnje i želje posvećivao, nijedna nije imala toliku želju da postojimo samo ona i ja i naša sreća. Ali… vratila se Lenny. I ja sam sjeo na dvije stolice, dvije stolice koje su se okomile jedna na drugu a ja sam morao odlučiti s kojom ću prekinuti, a s kojom ću biti i dalje. Nisam bio u stanju. I sada se gadim sam sebi, gadim se njima, gadim se mnogima na chatu koji su se tim mojim postupcima razočarali u mene. 

I zato… ja odlazim u svoje sjene. Vjerojatno posljednji put. Universa mi je dobro rekla više puta: “Meno, chat nije mjesto za čovjeka kao ti, to je zlo mjesto, a ti si pustio da te pretvori u nešto što nisi ti!” Bila je u pravu. Postao sam nešto što ni ja sam više ne prepoznajem. Zato stvarno odlazim u svoje sjene. Shadowdweller. Tako sam se zvao u šali. Onaj koji boravi u sjenama. Ovaj put to planiram zaista i postati. Sam u svojim sjenama. Mislim da je tako najbolje za sve. A njih osam s kojima sam bio intiman… pisat ću priče o njima, sjećat se lijepih trenutaka. Ali sam. Ja sam postao otrov za ženska srca. Ne u nekom ženskarskom smislu, ali u emotivnom svakako da. Postao sam nešto čega se sramim. Ne mogu to podnijeti. Zato odlazim. Ovaj put je to moja konačna odluka.

Imam samo jednu posljednju poruku svima njima koje sam spomenuo. Osobito Maši i Lenny. I naravno da je to pjesma. Riblja Čorba, “Izgubljen slučaj”:

Ti tražiš način da bi pobegla

a to je stari ofucan kliše

samo si ramenima slegla

i rekla, s tobom ne mogu više.

Molim te, pažljivo slušaj

onda se sama nekako snađi

trudi se uporno, barem pokušaj

nekoga boljeg od mene nađi.

Vrata od svoga srca zaključaj

ja sam i dalje izgubljen slučaj.

Priču o nama probaj da izostaviš

ne javljaj se i ne piši

nikakvu uspomenu nemoj da ostaviš

iz sećanja me izbriši.

I dok slušam metal obradu pjesme “Dancing with tears in my eyes”, originalno otpjevanu od strane Ultravox, ali ja slušam obradu koju su napravili genijalci koji se kriju iza akronima UMC, okrećem novu stranicu priče zvane život. Chat život ostavljam iza sebe. Volio bih da se nikad više ne vratim. Pjesma je u originalu imala određenu poruku, koja bi otprilike glasila: “Što biste učinili da znate da je danas zadnji dan, dan prije nuklearne katastrofe?” Riječi pjesme kažu:

Dancing with tears in my eyes

Weeping for the memory of a life gone by

Dancing with tears in my eyes.

Living out a memory of a love that died.

It's five and I'm driving home again

It's hard to believe that it's my last time

The man on the wireless cries again.

It's over, it's over

Dancing with tears in my eyes

Weeping for the memory of a life gone by

Dancing with tears in my eyes

Living out a memory of a love that died.

It's late and I'm with my love alone

We drink to forget the coming storm

We love to the sound of our favorite song

Over and over.

Dancing with tears in my eyes

Weeping for the memory of a life gone by

Dancing with tears in my eyes

Living out a memory of a love that died. 

Poruka je: da je zadnji dan, otišao bih doma, vodio ljubav sa ženom koju volim, sa suzama u očima i spoznajom da je kraj otplesali bismo taj zadnji ples ljubavi. Ja sam svoj zadnji ljubavni ples virtualnih romansi otplesao. Nama ne prijeti nuklearni smak svijeta. Ali ako ću biti malo nategnuto figurativan, kome treba nuklearni smak svijeta ako voli mene. Svatko tko zavoli mene i u jednom obliku te emocije, osjeti nuklearnu toksičnost mog karaktera, moje hirovitosti i emocionalne nestabilnosti. Meni je dodijalo gledati posljedice toga nuklearno toksičnog novog mene. Dodijalo mi je nanositi bol ljudima, osobito ženama, koji to nisu zaslužili. Vrijeme je za reset. Reset u vrijeme prije chatova, prije virtualnih romansi, prije Maše, Lenny, Zagrepčanke… Vrijeme je da se utopim u svoje tekstove, da ponovno krenem u samotnu avanturu mojih vlastitih fantazija nimalo zaprljanih perverzijama i niskim strastima koje sam toliko upražnjavao na chatovima. Moj brat je bio u pravu. Ja nikad nisam bio zaljubljen u te žene. Bio sam zaljubljen u ideju da budem zaljubljen…

Za kraj, citirat ću Bilba Bagginsa iz filma Gospodar prstenova : Prstenova družina: "I regret to announce — this is The End. I am going now. I bid you all a very fond farewell."

Klaun mračnog srca, zapis br. 8.

E sada, kada sam pobjegao u svoju samoću, kad sam se sakrio od svih, vrijeme je da napišem jedan tekst sebi. Kao terapiju, kao odušak za pritisak emocija koje nosim. Nema potreba da ovo itko čita, ovo pišem za svoju dušu, lišen svake želje da ikoga zadivim, da ikome išta objašnjavam. Večeras nema pjesme koju bih ciritao ili linkao da slušam. Večeras igra samo tišina. I to ne Bajagina, već samotna, mračna tišina srca umornog od jurnjave za nekim vlastitim zamišljenim idealima. Pali su, ti ideali. Poput klimave, loše građene kule od slabog drveta u hladne vode razočaranja. I sada plutaju na bonaci kao jadna uspomena još jadnijih pretenzija prema nekim imaginarnim visinama kojima sam težio doći. Možda je i bolje ovako, biti sam, drugačiji od onoga što sam mislio da trebam biti. Klaun, zabavljač, romantik, zavodnik… Ništa od toga nisam zapravo bio ja. Možda klaun. Godilo mi je biti izvor radosti, makar samo privremene. Nisam mario što kao takav zapravo gazim samog sebe, sve što zapravo jesam. Želio sam pozornost, afektivnost, prijateljstva, da me se primjeti i cijeni. Želio sam mnogo toga. Kušao sam mnogo toga, više nego sam se nadao da će mi ikad poći za rukom. Ali… zašto onda ova praznina? Zašto onda ovaj osjećaj apsolutnog nepripadanja, suvišnosti, apsolutne beskorisnosti i … prevare? Možda zato što najprije nisam bio vjeran samome sebi. A tek onda drugima.

Gdje je zapravo greška? Zašto se želim svidjeti ljudima, potpunim strancima, u svijetu u kojemu teško da je išta istinito i gdje su međuljudski odnosi zapakirani u toliko lažnih slojeva da je teško skupiti dovoljno volje da se dođe do istine duboko ispod? Odgovor je vjerojatno moja vlastita nesigurnost, trag nekih davnih patnji i apsolutna neispunjenost srca. Ali tko, ili što, može ispuniti srce koje ima toliko zakrpa od prijašnjih boli, razočaranja i gubitaka da zapravo svaki pokušaj punjenja prolazi loše jer zakrpe pucaju i uz najbolji trud, ponovno mjesto punine ostavljaju prazninu još hladniju nego prošli put? Ima li smisla nanovo puniti srce koje će sigurno prije ili kasnije sve što dobije… pustiti da nestane? Nema, naravno. Jesam li zbog toga nezreli slabić, beskičmenjak, egocentrik, mekušac…? Zasigurno jesam. Što onda da radim? Kako da se pretvorim u nešto što nisam, nešto poželjno, nešto reprezentativno, nešto čime bi bili zadovoljni ljudi s kojima stupam u kontakt, a na koncu konca i ja sam? Nemam recept za ovo, nemam odgovor. Znam da ima ljudi koji bi mi mogli držati predavanja o ovoj temi. Samo riječi ne dopiru do mene. Sit sam riječi. Pročitao sam ih na tisuće tisuća, milijarde možda. Teorija je super, lijepo ju je znati. Ali kad srce ne dira sve što razim shvaća, dobije se otprilike isti učinak kao pokušaj pokretanja automobila kojemu ne nedostaje apsolutno ništa osim kotača. Motor radi, sve je na svome mjestu, elektronika, gorivo, sve… ali nema šanse da se imalo pomakne jer nema kotače, nema sredstva gibanja. Tako se nekako osjećam sada. Nekako sam ostao bez kotača, bez srčanosti, bez volje. Zašto? Jer sam prokleti emotivac. Nisam macho lik, čvrst i principijelan. Nisam rob hladne čiste logike i visoke inteligencije. Ne pokreće me to. Nisam muškarčina koja zna što želi. Ne, ja sam emotivac. Plaćko. Šugavac koji će radije sjediti i gledati kako se svi drugi trude svidjeti jedni drugima, skrivajući se u svojoj sjeni i moleći se da ga netko primjeti iako zna da u sjene ne zalazi nitko osim njega. Uzaludno nadanje, priča bez pokrića… 

I što dalje? Ne znam. Toliko sam želio biti rame za plakanje drugima, riječ utjehe, trenutak radosti, oslonac u sumnji, rješenje u dilemi…Toliko puta sam dobio zahvalu kad bih u tome uspio. A sada… Sada se osjećam tako sam… Tako neprepozant, tako suvišan… Da, jesam pobjegao od svih, sakrio se u svojim sjenama, tražio mir i to sve… Ali nije li sama ideja bježanja u margine podsvjesno i želja da netko to primjeti, još neki marginalac, emotivac itih težnji i osjećaja i da se stvori kontakt? Da se samoća pretvori u dvojac, u par, u neki kakav takav pokušaj da se ta srca puna zakrpa jednom zaista pokušaju zapravo popraviti, kako nova ljubav ne bi curila na sve strane? Ili sam to samo ja, opet isti nezreli bijednik bez kičme i muškosti, iliti pičkica? Da, možda sam to. I ništa više od toga. Kome treba ovako nesigurna osoba? Da, bolje mi je da sam sam. Ima tu i prednosti. S distance se bolje vidi ukupna slika. Možda će barem pogled sa ove usamljene distance biti dovoljno zadovoljavajuć. To ću tek saznati. Mada, nije ovo prvi put da se penjem na te obrtonke brežuljaka samoće. Tu bih se zapravo trebao osjećati kao doma. Vidjet ćemo. Možda mi se i svidi. Ne bih bio ni prvi ni posljednji emotivni samac na svijetu.

Klaun mračnog srca, zapis br. 9.

Jednu pjesmu puštam već tjednima na loop, ponavljam je kao mantru, kao što žedan čovjek pije čašu za čašom da utaži svoju žeđ, tako ja puštam da mi ta pjesma teče čitavim bićem opet, i opet, i opet... Ali meni se žeđ ne gasi. Pjesma je “Iris” originalno od Goo Goo Dollsa, ali ja naravno slušam metal cover koju su sredili UMC-ovci. Zašto već tisućiti put slušam tu pjesmu? Zbog teksta u kombinaciji s glazbenom izvedbom, ta kombinacija pogađa ono emotivno što već neko vrijeme nosim u sebi. Ono tupilo, neku vrst razočaranja, neispunjenja, Ne znam kako da to nazovem. Što me dovelo u ovo stanje? Možda bi netko očekivao da sada okrivim ljude s kojima sam se družio, veze u koje sam ulazio, bilo romantične, seksualne ili prijateljske. Ne, ti ljudi mi nisu ništa napravili. Objektivno možda i jesu, ali ja ne mislim da imaju ikakve krivnje. Nisu krivi što nemaju empatje, što iskorištavaju druge za svoje vlastite sebične razloge. Oni jednostavno ne znaju biti bolji. Svatko od njih je individua sa svojim kvalitetama i svojim manama i ja ih kao takve više ili manje volim. Ali nisu oni razlog mojem (ne)raspoloženju. Razlog mom neraspoloženju su neispunjena očekivanja s kojima sam došao na chatove. I upravo to kirurški precizno opjevava ova pjesma. Evo teksta. Možda će biti sve jasnije uz tekst.

And I'd give up forever to touch you

'Cause I know that you feel me somehow

You're the closest to Heaven that I'll ever be

And I don't wanna go home right now

And all I can taste is this moment

And all I can breathe is your life

And sooner or later, it's over

I just don't wanna miss you tonight

And I don't want the world to see me

'Cause I don't think that they'd understand

When everything's made to be broken

I just want you to know who I am

And you can't fight the tears that ain't coming

Or the moment of truth in your lies

When everything feels like the movies

Yeah, you bleed just to know you're alive

And I don't want the world to see me

'Cause I don't think that they'd understand

When everything's made to be broken

I just want you to know who I am

E sad da objasnim dio po dio. Prve dvije strofe kažu, u prijevodu: “Odrekao bih se vječnosti da te dotaknem, jer znam da me osjećaš nekako, ti si najbliže Raju što ću ikad biti, i ne želim ići doma noćas. I sve što mogu okusiti je ovaj trenutak, a sve što mogu udahnuti je tvoj život, i prije ili kasnije ovo će završiti, jednostavno ne želim da mi fališ noćas”. Ovu pjesmu puštala mi je jedna meni vrlo draga osoba koja sa mnom odavno više nema kontakt i čije mjesto u mom srcu nikad više neće biti ispunjeno. Možda je to jedan od razloga zašto me ova pjesma toliko pogađa. Ali nije jedini. Jer ovaj dio pjesme opisuje temeljni razlog zašto sam uopće došao na chatove. Da nađem nekoga, ili više od jedne osobe, s kojima ću imati duboko prijateljstvo, istinsku ljubav, nešto emotivno i neraskidivo, nešto vjerno i unikatno. I mislio sam da sam pronašao. Više puta. I prijatelje, i drage žene za romansu, naravno da je bilo i seksualnosti uključene kao bonus, ali to nikad nije bio cilj mojih čežnji na chatovima. Žudio sam za emocijama, da ih pružim i da mi se pruže. Ali… toliko puta su se sve te konekcije pokidale ostavljajući gorak okus razočaranja i kod mene i kod tih osoba da sada, u ovom trenutku, mogu reći da me sve to emotivno ispraznilo. 

Znate onaj osjećaj kad plačeš, dugo i teško, kad se rijeke suza slijevaju i prijete da će poplaviti čitavu sobu, a uzdasi boli kao da žele zgnječiti pluća iz kojih izlaze? Znate? E sad znate li onaj osjećaj kad se ta oluja emocija smiri, kad se isplače more suza, kad uragan uzdaha utihne kad ostane ona tegobna tišina, mir, mračan i tup, težak kao planina, hladan kao Arktik? Eto to osjećam. I ova pjesma pogađa kirurški precizno taj osjećaj. I to posebno sljedećim riječima, riječima refrena:

“I ne želim da me svijet vidi,

Jer ne mislim da bi me mogli razumjeti.

Kad sve je stvoreno da bude slomljeno,

Jedino želim da znaš tko sam.”

Ne želim da me chat više vidi. Ne želim da me itko više vidi. Ne želim više ništa. I da, neki će sigurno reći “Vidi ga, samo traži pozornost! Koji očajnik i jadnik!” Može bit da jesam. Samo baš takvima želim reći da se zapitaju jesam li samo ja taj koji traži pozornost ovim tekstovima, ili svi mi imamo neki način da ta očajnička potreba za pozornošću dođe do izražaja. Ja to radim ovim tekstovima. Iako realno, mislim da nikoga nije briga za moje tekstove. A što rade oni? Neki prave budale od sebe na chatovima, krevelje se i prave se pametnima, iako često bez pokrića i osnove. Drugi vrijeđaju one koje smatraju slabijima i glupljima od sebe. Treći se zavlače u privatne poruke, pokušavaju zavoditi i hotati sa svakim tko je online. Svi mi imamo svoj način privlačenja pozornosti. I svi mi imamo pravo na to. Samo netko to radi na ovaj, a netko na onaj način. I zato, što mislim da ima onih koji ne razumiju moju emociju, i emociju onih kao ja, ne želim da me svijet više vidi. Pokvarenjaci nek uživaju u svojim pokvarenim igrama. Ja više ne želim biti dio tog svijeta. Jedino želim da ovi moji tekstovi dođu do onih kojima bi možda mogli značiti, kojima bi mogli pomoći ako su imalo nalik meni. A znam da takvih ima. Jer, kako pjesma kaže dalje: “Ne možeš se boriti protiv suza koje ne dolaze, ili momenta istine u svojim lažima, kad sve se čini kao u filmovima, da, puštaš si krv samo da se osjećaš živo.” Neki od nas ipak imaju osjećaje, i neke od nas boli chat. Neki od nas žele biti voljeni, ne biti samo predmet nečije prolazne fascinacije i nakon toga šutnuti kao da smo nebitna prazna limenka piva. Ali neki od nas u toj boli vide sredstvo da sami sebe drže na životu, jer osjećaj nebitnosti je gori od osjećaja boli iskorištenosti. Iako je sličan, barem znaš da si živ, da te netko primjetio, makar na kratko. Iako si ostao bez te pozornosti, iako sad moraš tražiti pozornost dalje jer osoba za koju si smatrao da te primjećuje, ili više takvih osoba, odjednom više ne vide da postojiš. 

Sad mi pada druga pjesma na pamet. “I Still Haven't Found What I'm Looking For” od U2. Neću i nju sada analizirati, poslušajte je, koga zanima. Poanta je pjesme, u kontekstu ovog mog teksta, došao sam na chatove da nađem to nešto što sam spomenuo. I mislim da još to nisam našao. Bar ne u onoj kvaliteti koju sam očekivao. I ponavljam. Nije problem u tim ljudima u koje sam razočaran. Problem je u meni. Jer na jednom drugom mjestu sam pročitao da razočaranje dolazi od očekivanja. Problem je u tome što sam ja očekivao naći nešto. Nešto što možda ne postoji na mjestu i među ljudima gdje to tražim. Greška je u meni. Ne u njima. I ako se itko osjeća loše, ili prozvano zbog ovih mojih izjava, molio bih da mi oprosti. Zapravo ovime prozivam sebe i svoju nesposobnost da prihvatim da zapravo tražim neke svoje imaginacije koje možda nikada naći neću. 

Želim vam ugodan dan svima.

Klaun mračnog srca, zapis br. 11.

Jeste li se ikad probudili s pjesmom u mislima koja se svojim notama, svojom melodijom, svojim tekstom, svojom emocijom uhvatila za te iste misli kao kakva muzikalna hobotnica svojim ljepljivim pipcima? I uporno svira kao nekakva mentalna glazbena pozadina čitav dan, što god radili, gdje god bili, kakva god raspoloženja prolazili? E pa meni se to često dogodi. Kao neka poruka neke više sile koja mi se usadi u podsvijest da me podsjeti na nešto vrlo važno što sam ja izgubio iz svijesti i nemarno prepustio sjenama zaborava. Čudesno nešto! Jedna takva pjesma prati me i danas otkad sam s jutarnjim alarmom otvorio oči. “How to Save a Life” grupe The Fray. 

Pjesma obrađuje temu bespomoćnosti i žaljenja zbog neuspjelog pokušaja pomoći problematičnoj osobi koja se bori s ovisnošću o drogama i depresijom i koja na kraju izgubi život unatoč trudu onoga koji joj želi pomoći da se spasi. Pjesma se temelji na osobnom iskustvu glavnog pjevača Isaaca Sladea kao mentora koji se nije uspio povezati s tinejdžerom kojeg je mentorirao i spasiti ga, osjeti se bol koju je savršeno pretočio u to glazbeno remek-djelo. Ja osobno nemam iskustva sa spašavanjem tinejdžera s problemom ovisnosti, ali imam iskustva s gubitkom meni dragih osoba, bilo iz obitelji (roditelji, rodbina), prijatelja ili nekih drugih društvenih konekcija. Sve te osobe više nisu tu, ili su umrle, ili su mi iz nekog drugog razloga postale nedostupne. A tekst refrena, upravo zbog te činjenice da tim osobama ja više nemam pristup, koji god bio razlog, bode poput igle u meko tkivo. 

“Where did I go wrong? I lost a friend

Somewhere along in the bitterness,

And I would have stayed up with you all night

Had I known how to save a life”

Činjenica da sam nekoj od tih osoba možda mogao posvetiti više vremena prije nego sam ih mora prepustiti smrti, odsutnosti ili neprijateljstvu pogađa precizno poput snajperista. Mogao sam ostati budan s tobom cijelu noć, da sam znao da te više nikad neću vidjeti, dodirnuti, biti u mogućnosti reći ti da te volim. Mogao sam… a nisam. I sada mi ostaje samo doživotno žaljenje što sam propustio tu tako jedinstvenu priliku koju više nikada, ali nikada s tobom neću imati. I to boli. I takvih osoba kao ti ima puno, puna ih je moja prošlost. Osobito dvije osobe se ističu. Moji roditelji. Bol njihovog odlaska dok sam još bio dijete i činjenice da im nikad nisam stigao reći da ih volim razdire moju dušu, a mislio sam da će negdje tokom života nestati. Nije nestala. Kao ni spoznaja da sam propustio priliku kako s njima, tako i s mnogim drugim meni sada nedostupnim osobama, provesti još jednu metaforičku budnu noć kako bih im pokazao da ih volim. Da sam znao koji mi je bio zadnji trenutak s njima, bio bih im dao svu svoju ljubav još taj jedan jedini posljednji put. Ali tu sam priliku izgubio. Zauvijek.

I što mi preostaje? Preostaju mi ljudi koje volim, a koje još uvijek imam kraj sebe, u ovom ili onom smislu. S njima još imam vremena provoditi te spomenute metaforičke budne noći kako bih im pokazao koliko su mi bitni. Postoje i oni koji su me zbog nekog razloga udaljili iz svoga života, ili ja njih, a stalo mi je do njih na ovaj ili onaj način. I s njima još uvijek imam šansu pokazati ljubav, privrženost, prijateljstvo. Na meni je, kao i na njima, kako ćemo to i koliko dugo pokazivati, i hoćemo li uopće, prije nego i netko od nas ode s onu stranu vječnosti. Jer trenutak kad spoznaš da više nema te osobe s kojom si možda greškom bio pre egoističan i pre hladan, taj osjećaj da bi htio da se vrati i da joj/mu još jednom kažeš ono čarobno “volim te, sestro/brate/majko/oče/ljubavi”, a znaš da više nikad nećeš imati prilike to reći - to će ti biti najgori nož kojeg ćeš ikada u životu osjetiti na svojoj duši. Svi noževi u leđa, prevare, izdaje, tračevi, mržnje, sve je to ništa pored boli trenutka spoznaje da si izgubio zauvijek osobu koju zaista, u najdubljim dubinama svojeg bića voliš. Znam to. Been there, done that. Too many times. I što će ti u tom trenutku značiti tvoja samouvjerenost, čast i ugled? Što će ti značiti bilo koji poslovni, društveni, sportski ili ne znam koji i kakav uspjeh, ne znam kakva slava, ako shvatiš da nema one/onoga kojoj/kojem bi se u tom trenutku najviše volio pohvaliti svojim uspjesima? I da ga nikada više biti neće? Već imaš takvu situaciju? E onda znaš o čemu govorim. 

I za kraj… Je li sramota da odrasli muškarac pusti suzu-dvije u trenutku kada dođe do ovakve spoznaje? 

“Where did I go wrong? I lost a friend

Somewhere along in the bitterness,

And I would have stayed up with you all night

Had I known how to save a life”

Klaun mračnog srca, zapis br. 12.

Ima jedno pitanje koje sam si postavio toliko puta u životu da je nemoguće izbrojati ih. To pitanje glasi “Što to točno nije u redu sa mnom?” Jer postoji razlog zašto mi je od svih vremenskih uvjeta najdraža kiša, grmljavina, noć. Postoji razlog zašto se prepoznajem u liku Jokera u istoimenom filmu iz 2019. s Joaquin Phoenixom u glavnoj ulozi. Postoji razlog zašto od svih bendova i sve glazbe koje sam ikada slušao, u moje najveće dubine najviše dopiru emocionalne i depresivne pjesme Linkin Parka, i Chesterove i Emilyne izvedbe. Postoji razlog zašto nemam prijatelja ni u stvarnom životu ni u virtualnom. Postoji razlog zašto se u prostorima, bilo interijerima ili exterijerima, najneugodnije osjećam okružen ljudima, a najbolje kad sam apsolutno sam. Postoji razlog zašto se u životu koji izvana izgleda ispunjen ljudskim licima i društvenim odnosima ja osjećam kao da sam jebeno sam na svijetu. Postoji razlog za sve to. Ali ja ga ne znam definirati. Osim da nešto ozbiljno nije uredu sa mnom. 

I ne, ovime ne tražim ni sažaljenje ni mudrovanje onih koji misle da imaju nekakav savjet ili nekakvu kritiku na ovakve moje izljeve crnila. Naslušao sam se svega toga gotovo jednako puta koliko sam si postavio pitanje s početka ovog teksta, ako ne i više. Ne, ne tražim pozornost, nasuprot možebitnom nečijem uvjerenju da je upravo to ono što ovime tražim i očekujem. Zapravo, možda samo želim negdje istresti ono što nikome ne mogu reći. I možda, nekad, negdje, postoji neka duša koja će u ovoj mojoj tami vidjeti nešto što će je navesti da izađe iz svoje tame shvativši da ne želi biti kao ja. Da želi iskoristiti život pametnije, bolje nego ja. Ako to postignem, postigao sam svoj cilj. A to bi bilo da neka korist od mene ipak bude na ovom svijetu. Jer osjećam se tako beskorisno, nepotrebno, suvišno, prokleto i sve što ima ikakve veze sa svim navedenim. 

Volio bih da nisam konfliktna osoba. Volio bih da svima s kojima postanem imalo blizak mogu ponuditi samo svoju vedrinu, prijateljstvo i brižnost. Volio bih da ne radim sranja, da nisam hirovit, eksplozivan, naivan, zbunjen, volio bih da znam taktizirati, da znam biti ljudima ono što njima treba. Osobito onima do kojih mi je stalo. Na kraju se dogodi upravo suprotno. Odbijem i povrijedim svaku osobu kojoj sam se ikada u bilo kojem smislu svidio, kojoj sam u ikojem smislu zapravo značio. Zašto toliko žudim za prijateljstvima, ljubavima, ljudima, kad u isto vrijeme jedino kako znam funkcionirati i živjeti je u apsolutnoj samoći? Ne znam. Kao da sam u konfliktu sa samim sobom. Želim pobjeći od svih, ali u isto vrijeme želim voljeti i biti voljen, na ovaj ili onaj način. I dok ovo pišem, na loop sam stavio pjesmu “Good Things Go” grupe Linkin Park. Nema potrebe da prepisujem sav tekst, koga zanima neka pročita na internetu. Ali pjesma do u slovo opisuje ovo moje ovdje opisano stanje. Svi koji me znaju, uočit će da je ta pjesma zaista poetski, muzikalni opis moje emocionalne nestabilnosti. Konflikt sa samim sobom i sa svima oko sebe pršti iz tih stihova gotovo identično kao i iz mog ponašanja i odnosa prema svima s kojima sam ikada bio blizak. 

Da. Htio sam da se ljudi smiju sa mnom. Ne meni. Htio sam biti radost, osmijeh, dobrodošla prijateljska šala. Ali na kraju svega toga, teško se smijati kad sam zapravo glavna sprdnja - ja. Mislim da će sve biti dovoljno jasno ako citiram sam kraj te pjesme. I s time ću završiti ovaj tekst.

“And I don't know why I

Say I hate you when I don't

Push you when you get too close

It's hard to laugh when I'm the joke

But I can't do this on my-

Only you can save me from my lack of self-control

And I won't make excuses for the pain I caused us both

So thank you for always standing by me even though

Sometimes bad things take the place where good things go.”

Ne mogu ja ovo sam. Iako, osjećam se kao Pale sam na svijetu. Kao kap ulja uronjena u čašu mlijeka. Tu sam. U masi. Ali nisam dio mase. I nikad neću ni biti. Jer sa mnom nešto ozbiljno nije uredu.