Sjeti me se u snu 1
Nostalgija. Neprežaljeni propusti. Neprežaljene ljubavi, izgubljene negdje u nekom trenutku prošlosti. Propuštene prilike da se neka od njih i ostvari. Bolni prekidi. Bolni…odjebi. Razmišljate li ikad o tome? Ja ponekad da. Osobito kad je ovakav dan kao danas. Kasna jesen, hladni dalmatinski vjetrovi i šugava kiša koja kao da ne pada s neba nego pršti iz stabala, grmlja i kuća uokolo. Kišobran je tu sasvim beskoristan. A šešir, koliko god mi bio drag, očito ne dijeli sentiment prema mojoj čupavoj glavi budući da se silno želi izgubiti u ovom prokletom mokrom dalmatinskom vjetru. Prokleta stvar! Zašto ga onda nosim? Postoji nekoliko razloga. Ne pada mi na pamet sada vam ih objašnjavati. Ali jedan vam mogu reći. A taj je da mi se dupeglavci poput vas, koji mislite da ste bolji i pametniji od mene, možete tome do mile volje iščuđavati i rugati. Godi mi to. Podsjeća me na to koliko sam zapravo đubre i propalitet. Slobodno pljujte, kritizirajte, nemam problem s time. Ali zauzvrat očekujem da se ni vi ne iznenadite kad vam vratim istom mjerom, ako ne i puno većom. Da, znam što mislite. Kakav prokleti kreten i bezobraznik.
A biste li vjerovali da takav mrtvi kreten i bezobraznik ima i toplu stranu? Biste li vjerovali da je zaljubljiv i da je njegov pristup prema onima u koje se zaljubi - pisanje priča? Da, staromodan i retardiran, nimalo moderan i nimalo macho način pristupa ženama. Ali je moj. I koristim ga tu i tamo. Jedan od prvih takvih pokušaja zadivljavanja jedne chaterice dogodio se prije par godina, na xatu. Ta veza tada nije imala šanse. Ali je nedavno dobila novu šansu. I ja sam iz jedne od mojih virtualnih kutija uspomena, prekrivene virtualnom prašinom i paučinom, izvukao priču koju sam pisao njoj. Evo te priče.
Uobičajeni ožujski dan u zabočkoj gimnaziji. Kroz blago otvorene prozore izvana u razred dopiru zvukovi laganog prometa, cvrkutanje ptica i pokoji razgovor prolaznika. Miriše svježi jutarnji kasnozimski zrak. Sat je kemije i učenici četvrtog a razreda ne pokazuju previše interesa za materiju koju im objašnjava pomalo pretjerano ambiciozni profesor ispred ploče. Iako nema žamora i šuškanja, gotovo da se mogu čuti misli učenika koje su svugdje samo ne u učionici.
U zadnjoj klupi u redu do prozora sjedi Ivan. Zapravo, više leži nego sjedi, naslonjen samo vrhom leđa na stolicu, gotovo ne dodirujući stražnjicom sjedište. Držeći glavu na ruci koju je nalaktio na klupu crta nekakvu monstruoznu sjekiru s očima i lancima na koricu jedne bilježnice. Ivan je doseljeni učenik iz Splita, u ovom razredu tek od jeseni. Po svemu sudeći nije se uklopio u društvo, ali njega to ni ne zanima. Djeluje kao da ima neki sasvim svoj svijet i u njega nikoga ne pušta. Za sada.
U jednoj od klupa lijevo od njega, u redu do zida, sjedi nekoliko djevojaka. Nešto tiho šapću, dovoljno tiho da ih nitko ne čuje, ali dovoljno glasno da se one same međusobno razumiju. Jedna od njih je Lea, tamnosmeđe valovite kose, zamišljena pogleda, misli odlepršalih tko zna gdje. drži olovku u ruci, ali ništa s njom ne piše. Svako toliko preleti pogledom po učionici, kao da gleda s čime bi ubila dosadu sata kemije, ili kao da pokušava naći neki svijet misli svojih kolega da im se mislima priključi u nečemu iole zanimljivijem od škole. Pogled joj zastane na Ivanu. Cijelu godinu, otkako je došao iz Splita, čini joj se nekako dalek, ali opet misteriozan na neki poželjan način. Nema ništa misteriozno na njemu, to je jasna stvar. To potvrđuje i činjenica da ga ni ostatak razreda pretjerano nije doživljavao budući da nije svojom pojavom pobuđivao neki pretjeran interes kod ikoga. Nisu ga odbacili kao uljeza, ali mu niti ne daju pretjeranu važnost. Ta činjenica je Lei otpočetka školske godine bila intrigantna. Nekoliko puta je poželjela saznati nešto više o njemu, i to od njega, ali nije htjela da zbog toga izgleda čudno svojim kolegicama koje poznaje od prvog razreda srednje, neke čak i otprije. U jednom trenutku Ivan uzdahne i osvrne se, naiđe pogledom na njen i zastane na trenutak. Taj trenutak bio je toliko neugodan da je Lea odmah spustila pogled i počela šarati olovkom jednu crtu na papiru podebljavajući je toliko puta da je probila dvije-tri stranice.
U tom trenutku zazvonilo je školsko zvono. Učenici su to jedva dočekali. Krenuli su na veliki odmor, petnaest minuta blaženog odmora od dosadne školske monotonije. Lea je sa kolegicama također krenula van. Trebalo je svratiti do pekare ili trgovine, uzeti nešto za pojesti, popiti, ili samo prošetati. Na izlazu iz razreda Lea se osvrne. Razred je bio prazan. Ponadala se vidjeti Ivana premda nije ni sama znala zašto je to poželjela. I kao da je bila razočarana što ga nema. Prijateljice su je zvale da pođe s njima, ali njoj padne jedna misao na pamet.
“Krenite vi, dolazim.” rekla im je i krenula prema klupi na kojoj su stajale Ivanove stvari, a kolegice su otišle kamo su i svi ostali učenici u hodnicima škole u tom trenutku išli - vani
Lea je došla do klupe u kojoj je Ivan bio sjedio sam. Bila je pomalo neuredna, s puno ostataka gumice za brisanje posvuda. Crtež sjekire s očima i lancima stajao je na klupi i na njemu olovka i gumica. Znala je da je Ivan nekakav roker ili metalac, ali ju je izgled sjekire pomalo prenerazio. Možda je strah od njegova glazbenog ukusa bio jedan od razloga zašto mu se nije htjela obratiti do sada. Metalci su joj oduvijek bili interesantni, ali zbog stavova društva o njima nekako je mislila da bi možda bolje bilo kloniti ih se. Nije da je ona marila za mišljenje društva, nego nekako… kao da je bilo lakše vjerovati predrasudama, kao da je to bilo sigurnije nego ići provjeravati točnost tih predrasuda. Lakše je bilo biti uz veselo društvo koje voli domaću glazbu, ili barem stranu glazbu koja nije toliko nasilna i mračna. A možda se samo sramila učiniti prvi korak, priželjkujući potajno da to učini on, što se nije događalo. Ali svejedno, nešto ju je ipak intrigiralo kod njegove pojave. Možda zbog toga što je bio novi učenik. Možda zbog toga što je bio iz Splita. Nije mogla definirati. Sad kad se našla tu, uz njegove stvari, nije znala što je uopće tražila. Trenutak razmislivši, pomisli bi li mu možda ostavila kakvu poruku ili samo otišla. Budući da nije našla nikakav razlog za poruku, samo se okrenula i pošla za svojim kolegicama iz razreda.
Ostatak dana prošao je više-manje jednako dosadno. Na kraju dana razrednica je objavila da će maturalna večer biti za mjesec dana u obližnjem restoranu, što je sve prisutne silno obradovalo. Svi maturanti se vesele maturalnoj večeri. To se jasno vidjelo po reakcijama. Neki su ustali i počeli pljeskati i pjevati, što je nasmijalo razrednicu, ali ih je svejedno umirivala. Jedini koji se nije radovao bio je Ivan. On je promatrao nastalu zbrku, nasmiješeno, kao da gleda neku cirkusku točku. Zavrtio je glavom i vratio se crtanju. Kad se stanje smirilo, preletio je pogledom preko učenika u razredu. Pitao se kako je njegov stari razred u jednoj splitskoj gimnaziji. Volio bi da ih može vidjeti umjesto ovih Zagoraca tu. Ali nisu mu bili mrski ni ti Zagorci. Čak su mu bili i u neku ruku zanimljivi. Samo borio se s njihovim domaćim dijalektom. Neki ponos mu nije dao da počne pričati kao oni, a i da je htio, nije mu išlo učenje domaćih fraza. Zapravo se nije ni trudio. Možda zato nikome nije bio pretjerano interesantan. Ili je to bilo zbog izgleda metalca. Iznenadio se, kad je u tom svom skeniranju razreda naišao na Lein pogled. Ponovno. Primjetio je da ga ona nešto više primjećuje od ostalih kolega i kolegica u razredu. Samo nije mu bilo jasno zašto. Istini za volju, činila mu se interesantna, ali nije mislio da tu ima ičega više od obične znatiželje. Nekako je odlučio otpočeta godine držati distancu od svih. Nije namjeravao ostati tu živjeti. Želio se vratiti u Split, vratiti se u svoj grad na studij. Ili raditi, svejedno, samo da se vrati. Zato je smatrao da je dobro ne stvarati nikakve veze ni kontakte tu u Zaboku. Upravo zbog toga bi ga čudio bilo kakav interes koji bi se pojavio od strane drugih učenika. Ali ono što nije htio sam sebi priznati bilo je da mu se Lea pomalo počela i sviđati.
Sjeti me se u snu 2
Nastava je završila. Ivan je bio među zadnjima koji su izašli iz razreda. Na hodniku se sjetio da mu je u učionici ostao walkman na CD-e, popularno zvani diskman, u onom malom pretincu ispod klupe. Vratio se zato u razred. Naravno, kako je bio dosta visok i brzog koraka, za čas je bio nazad u hodniku. Krenuo je prema izlazu mimoilazeći se s drugim učenicima. Prije nego je izašao svratio je na zahod, a zatim krenuo vani. Dan je bio lijep i sunčan, ulice ne pretjerano prometne. Većina učenika već se razišla kojekuda. On je planirao krenuti doma, što nije bilo daleko, nekih 10 minuta laganog hoda, pet minuta njegovog uobičajenog zamišljenog polumaratonskog marša. Stavio je slušalice i upalio glazbu hodajući prema uglu škole. Taman kad je mislio skrenuti iza ugla, gotovo se sudari s nekim. Jedva se održao na nogama izbjegavajući sudar. Prava je sreća bila što nije bilo auta na cesti u tom trenutku. Kad se osvrnuo, primjetio je da se skoro sudario ni manje ni više nego s Leom. Ona je bila u društvu nekoliko kolegica iz razreda i sada su se sve smijuljile toj njegovoj akrobaciji. Lea se također smijuljila, dakako situacije je zaista bila pomalo komična.
“Sorry” promrmljao je on i odjurio brzim korakom dalje ne spuštajući slušalice iz ušiju; bilo mu je pomalo neugodno
U tom trenutku u Leinim je mislima svanula jedna ideja. Kao munja bljesnula joj je želja da krene za njim, da ga prati, do kuće gdje živi, pa možda i da ga sustigne i pokuša se zbližiti s njim. Poželjela je reći “Cure, idem vam ja. Vidimo se sutra u školi.” i pohitati na suprotnu stranu ulice kao da ide svojim putem kući, ali planirajući skrenuti za Ivanom čim primjeti da je nitko ne vidi. Ali ipak se odlučila ignorirati taj poriv.
“Koji šeprtljavac.” nasmje se ona priključujući se komentarima svojih prijateljica, baci još jedan pritajen pogled za Ivanom koji se sve više udaljavao od njih, a onda se ponovno vrati razgovoru sa curama “Ja ne znam što ću obući na maturalac!”
Razgovor djevojaka otišao je u očekivanom smjeru, odabiru haljine za maturalni ples. Pričale su i o frizurama koje bi mogle napraviti, cipelama, torbicama, nakitu koji bi bio idealna kombinacija. U nekom trenutku krenule su hodati ulicom zajedno, polako se jedna po jedna odvajajući u raznim smjerovima, svaka prema svojoj kući. Lea je među prvima napustila društvance, zajedno sa jednom djevojkom ravne svijetlo smeđe kose koja je živjela ulicu do Leine. Ostale djevojke nastavile su dalje zajedno.
“Mogu li ti nešto priznati?” obrati se djevojka Lei kad su se dovoljno odmakle od svojih kolegica
“Naravno, Jana. Što te muči?” odgovori ova
“Onaj Milan, novi učenik iz Splita….” započne Jana, ali je prekine Lein smijeh “Što je smiješno?”
“Hahaha… Nije Milan, već Ivan, ludice.” odgovori Lea kroz smijeha “Joj kako me nasmija…”
“Ma dobro, Ivan.” posrami se Jana
“Joj trbuh me zabolio od smijeha.” nastavi Lea “Što sa Ivanom? Nisi se valjda zaljubila u njega?” Lea je i samu sebe iznenadila tim pitanjem osjećajući da joj se lagano rumene obrazi
“Ja? Ma neee… Pa znaš da ne volim Dalmoše k’o ti.” branila se Jana
“Ne bi se reklo, zarumenila si se.” pokuša Lea
“Ti mi se javi. Pa pogledaj se. Da se ti nisi zaljubila u njega? Ti ionako voliš Dalmoše.” uzvrati Jana
“Možda i jesam, al neću ti reći” brzo se snašla Lea izbeljivši se podrugljivo prijateljici na kraju rečenice
“E da znaš, mislila sam te lijepo pitati, ali sad te neću ništa pitati, kad si takva.” odvrati Jana, s osmjehom ali s očiglednom nelagodom u glasu
“A što si me to lijepo mislila pitati, ludice?” zainteresira se Lea
“Pa sad je svejedno odlučeno.” odvrati ova ponosito “Mislila sam te to pitati, ali sad ću to svejedno učiniti.”
“A što to?” nije odustajala Lea “Što si sad smislila, provokatorice čupava?”
“Neću ti reć’!” glumila je nedodirljivost Jana, iako se vidjelo da jedva čeka reći što je naumila
“A dobro, nemoj. Ali onda ću ga ja to pitati prva.” nasmije se Lea provokativno
“A kozo jedn… Ma kako si znala?!” u nevjerici će Jana
“Pa znam te, puško, kad si praćka bila.” naruga se Lea
“A nećeš ti njega ništa pitati.” odvrati Jana samouvjereno “Ti si od onih koje i dalje vjeruju da muškarci trebaju pitati žene za dejt, ili pratnju na maturalnu večer u ovom slučaju.”
“Kaže se “za”.” podrugljivo će Lea
“Što “za”?” zbuni se Jana
““Za” maturalnu večer.” odgovori ova ponosno “To je prvo. Drugo, ja ne spadam u te nazadne cure, čisto da znaš.”
“Ma je li?” nasmije se Jana
“Pa je.” nije se dala Lea “I treće, evo mu kuća tu. Da te vidim, mudrice, kako ćeš ga pitati da ti bude pratnja. Ili hoćeš da ja odem pitati za tebe? Ako hoćeš to, ne mogu ti garantirati da neću prvo pitati hoće li biti meni pratnja.”
“Aaaa… Ne bi se usudila!” preneraženo će Jana “Da se nisi usudila! Ja sam ga pikirala! Ne možeš se sada gurati tu…” pomalo je već pokazivala znakove ljutnje
“Ma daj se smiri, pogledaj se!” nasmije se Lea “Nemam ti namjeru otimati Dalmoša.”
“Pa zašto onda…” smiri se Jana
“Još.” prekine je Lea
“Što još?” začudi se Jana
“Pa ne mislim ti ga otimati još.” naglasi Lea zadnju riječ
“Prasica si ti, znaš!” odvrati Jana nekako ljutito stisnutih očiju, ali izraz lica odavao je da je već navikla na takve razgovore s prijateljicom, kao da joj nije prvi put da se dala “preveslati” od nje
“Znači ne ideš mu zvoniti na vrata?” naruga joj se prijateljica
“Daj šuti, umrla bi od treme!” odgovori ova
“Hahaha,... znala sam da si kukavica.” naruga joj se Lea
“Idemo mi doma. Bit će prilike sutra u školi.” veselo će Jana
“Ja ću ga prva pitati.” veselo će i Lea i požuri korak kao da provocira prijateljicu
“Prava si prasica, znaš!” pogleda je ova u nevjerici i požuri da je dostigne
Add comment
Comments
There are no comments yet.
Sjeti me se u snu 3
Sutradan ujutro, u školi, nastava je išla kao i svaki drugi školski dan. Predavanja raznih predmeta odvijala su se svojim redoslijedom, uz minimalnu ili nikakvu zainteresiranost učenika u klupama. Između satova mali su odmori bili trenuci za čavrljanje, odlazak na zahod, popravak frizura, smijuljenje po hodnicima ili razne druge malene razbibrige kojima su se učenici onako usput domišljali. Ivan je inače u tim malim odmorima samo sjedio u klupi crtajući ili pišući nešto po svojim bilježnicama, ponekad čitajući neku knjigu, ali uvijek sa slušalicama na ušima. Toga dana nije bilo razlike. Lea je sa svojim prijateljicama u tim pauzama od satova i dalje pričala o odjevnim kombinacijama za maturalnu večer.
“Jesi skupila koju mrvu hrabrosti za sudbonosno pitanje?” šapne Lea Jani u uho usred jedne žustre rasprave o kombinacijama haljina, cipela i torbica; naime nisu se sve prijateljice slagale da ljubičasta haljina sa čipkastim uzorkom na leđima ide uz glatku lakiranu lila torbicu i iste takve cipele s višom ili manje visokom petom, što je dakako pokrenulo i raspravu kakva peta treba biti, široka, uska, visoka, niska i treba li je uopće biti
“Joj nisam,, vidno nezadovoljno reče Jana “Ne usudim se prići mu.”
“Pa zašto ne? Nije pas pa da će te ugristi.” odvrati Lea
“Nije, da. Ali jako me trema.” potuži se Jana “A i ne želim da me ostali dečki vide da mu prilazim.”
“Kakve veze ostali dečki imaju s tim? Tko ti smije određivati s kime ćeš razgovarati?” ozbiljno će Lea “Uostalom, zar će itko znati o čemu ste pričali?”
“Neće, ali će odmah krenuti šaputanja, znaš već kako to ide.” potuži se Jana
“Ma neće, daj što ti je!” prijateljski će Lea, a onda se zasmijulji pomalo provokativno “Samo ti čekaj, draga. Dok ti čekaš, neka će se odvažiti prići mu!”
“Ne bi se usudila!” zgroženo će Jana
“Što se ne bi usudila?” čula ih je jedna prijateljica i tim pitanjem privukla pažnju čitavog društvanca
“Ma… ništa…” zbunjeno će Jana “Pričamo nešto… o …”
“O vozačkom ispitu” bubnula je Lea
“Vozačkom ispitu? Zar stvarno?” začudila se ona učenica koja je čula razgovor dviju prijateljica
“Ja ne mislim polagati vozački.” javi se druga jedna
“Kako ne misliš da ne misliš polagati vozački?” šokira se treća “Pa kako misliš voziti auto bez vozačke?”
“Ni ne mislim voziti auto.” samodostatno će ova “Udat ću se za nekog zgodnog tipa s dobrim autom, a onda će me on voziti gdje god mi se svidi.”
“O Bože…!” uzdahne ona treća “Sponzorušo jedna!” na ovo se rasprava ponovno zahuktala, ali ovog puta o tome je li biti sponzoruša dobro ili loše i ako je dobro, do koje mjere je normalno, a od koje mjere postaje bezobrazno
“Ne sviđa mi se ova tema.” potuži se Jana Lei
“Ni meni. Ali srećom evo nastavnice.” odgovori Lea u trenutku kad je u prostoriju ušla mlada nastavnica matematike
Nastava se nastavila. Taj dan nije više bilo spomena o maturalnoj večeri. A ni sljedećih dana. Mjesec dana proletio je u trenu, brže od očekivanog. Došla je ta večer, maturalna večer. U restoranu u kojem se ona održavala nakupilo se već jako puno ljudi. Maturantice i maturanti, njihovi roditelji, pa čak i braća i sestre. Sve se to gužvalo ispred restorana, u hodniku prema dvorani i u dvorani. Ivan je stajao, sređen kako to i treba za tu priliku, mrzovoljan šta mora biti u odijelu, sa svojim roditeljima, mlađom sestrom i malim bratom na rubu te gužve. Baš u takvu atmosferu došla je i Lea sa svojim roditeljima i starijim bratom. U parovima, maturanti i maturantice su ulazili u dvoranu. Nasmijani, radosni i sređeni kao za kakav bal, jedan po jedan par ulazili su u dvoranu i tražili svoja mjesta. među zadnjima ostao je Ivan. Nije htio ući u paru, pa se pozdravio sa svojima i stao negdje sa strane kako bi uhvatio priliku da se kriomice uvuče u dvoranu. Iznenadilo ga je kad ga je nastavnica fizike povukla za ruku i povukla prema ulazu.
“Kamo si ti krenuo?” pitala ga je nasmijano i praktički dovukla do nekoga, Ivan nije stigao ni vidjeti do koga, da mu bude par za ulaz
Kamere su snimale, fotografi fotografirali, neke cure i momci se smijuckali gledajući u njih, a oni su napola skamenjeno krenuli prema dvorani. Ivan je krajičkom oka pokušao vidjeti s kime to hoda, rukom pod ruku, i gotovo se smrznuo kad je uočio da je to nitko drugi nego Lea, u prekrasnoj haljini koju nije uspio dobro vidjeti iz svoje trenutne pozicije. Primjetio je da joj je pomalo neugodno, a bilo je i njemu isto. Ušli su, razdvojili se, nasmiješili se kratko i otišli svatko za svoj stol. Nekoliko kolega se našalilo sa Ivanom kako je bio ukočen k’o da ima metlu u leđima, ali on se samo nasmijao i počeo pogledom pretraživati prostoriju. Iz nekog njemu nejasnog razloga htio je vidjeti Leu. I vidio ju je. Smijala se nečemu sa svojim kolegicama. Čak su se skupno okrenule prema njegovom stolu i pretjerano veselo mahnule, što ga je iznenadilo, ali kako su momci s njegova stola odgovorili mahanjem, shvatio je da je to neko pozdravljanje stolova, pa je pogled skrenuo na bend u dvorani. Za sada su tu bili samo instrumenti, svirači nisu bili uz njih. Glazba je svirala sa zvučnika, vjerojatno s nekog računala ili neke linije, nije vidio odakle točno. A i nije ga zanimalo. Znao je samo da mu se glazba baš i ne sviđa. Zato je odlučio izići vani na zrak dok večera ne krene. Ustao je i ne obraćajući pažnju ni na koga isteturao kroz ulazna vrata na mračni parking. Ulaz u dvoranu bio je natkriven nekakvim krovićem s dva sliva, izgledao je kao malena kućica na stupovima prikačena na glavnu zgradu u kojoj je bila dvorana. Došetao je do zadnjeg stupa, stao s njegove vanjske strane, gdje je bilo mračnije, zakopčao sako svog odijela i naslonjen na stup buljio u mrak iza parkinga.
“Ni tebi se glazba ne sviđa?” čuo je ženski glas s druge strane stupa, što ga je prestrašilo pa je skočio kao metkom pogođen dva koraka od stupa
“Isuse! Govno mi se usralo!” nespretno će on, instant požalivši svoj komentar kad je s druge strane stupa ugledao Leu kako se od srca smije
“Pa, nadam se da si ponio rezervne gaće.” naruga mu se ona; izišla je vani bez jakne, onako u haljini, noseći svoju torbicu sa sobom.
Nosila je predivnu modru haljinu s jednom naramenicom, dok joj je drugo rame bilo otkriveno. Gornji dio haljine bio je pripijen uz tijelo, dok je od struka naniže bio lepezasto naboran, a donji rub nije završavao pravilno, već se uvijao okolo gležnjeva i listoa kao kakav val nemirne tkanine. Haljina je pomalo nalikovana na valovitu morsku školjku, čime je onda Lea bila kao biser-nimfa zaogrnuta tom modrom školjkom. Torbica, sedefasto-srebrena imitacija jakovljeve kapice, jedne od ljepših morskih školjki našeg Jadrana, davala je neki dodatni morski ugođaj cijelom njenom izgledu. Sandale joj nisu imale visoku petu, ali petu jesu imale, dovoljnu da joj je bilo pomalo nezgodno hodati u njima. i bile su sedefasto-srebrenkaste boje. Imala je malo nakita, jednostavnog, ali sjajnog. Par narukvica na zapešćima i predivne kolutaste naušnice u ušima, a oko vrata tanki lančić koji joj je padao na prsa pokrivena prsa. A frizura, frizura joj je bila glavni ukras. Šljokice su svjetlucale u polutami prilaza dvorani kao zvijezdice na uvijenim pramenovima valovitim poput vitica na vilenjačkoj arhitekturi filmova fantastike. Svaki pokret njenog tijela pomicao je te pramenove tako da su izgledali kao da su živi, kao morska trava koja pleše u nekom mističnom ritmu na strujama morskih dubina.
Svakako, jako mu se sviđala. Sada ju je prvi put vidio jako lijepo sređenu, i prvi put ju je zaista pogledao. Morao je sebi priznati da mu se čak i sviđa sve što vidi. Što ga je automatski potaklo da se zapita zašto je cura lijepa kao ona došla vani za nekim kao on? I je li to bila samo slučajnost? Možda je i ona htjela izaći na zrak bez obzira na to što je on tu? Puno se pitanja motalo po njegovoj glavi dok se ona i dalje smijala njegovoj prestrašenosti i blesavom komentaru.
Add comment
Comments
There are no comments yet.
Add comment
Comments