Pismo 4.
Prva tri pisma sam napisao pod naslovom Reset(ARD)irane misli. Kako želim da ti tekstovi budu nešto sasvim drugačije od ovog natezanja s bivšim bratom, odlučih nastaviti pisati odgovore i poruke njemu pod odvojenim naslovom. Iskreno, mislio sam da neću više pisati tom čovjeku, zato sam i pisao pod navedenim naslovom, ali budući da je on uporan u pisanju tekstića kojima se obraća meni, nekako se osjećam ponukanim odgovoriti. A ne bih imao na što odgovoriti da nije u svom profilu na chatu Pričaonica napisao novi tekstić. Tu sam, veliki braco, tu sam. Čitam te. Znam da to znaš. Evo odgovora na to tvoje zadnje.
Imam dva pitanja.
- Što se dogodilo s tvojom izjavom od prošli put, da je šutnja majka istine?
Mislio sam… ne, nadao sam se da ćeš se držati toga. Da ćemo završiti s ovime, da ćemo povući crtu ovog nepotrebnog neprijateljstva i otići svaki svojim putem. Ali ne, ti si morao napisati novu provokaciju. Ne pravi se da to nije provokacija kad znaš da jest, zato to tako i pišeš. Što želiš dokazati? Pred kime glumataš? Je li tvojim obožavateljicama godi takav Sco? Jer znaš što? Ja ne poznajem takvog Scoa. Ja poznajem dobroćudnog Scoa, poetičnog, osjetljivog na emocije drugih, jako veselog prijatelja, brata, onoga koji je svojom poezijom znao dirnuti srce. Da, dirnuo si mi srce svojom poezijom jednom davno prije nego si postao… ovo što si postao. Čuvam jednu tvoju pjesmu u jednom folderu. Predivna je. A ovaj Sco… Reci mi gdje si sakrio moga brata? Gdje si odveo onog osjećajnog lika kojemu nije jedino bilo bitno da se svidi lažovima i pokvarenjacima koji iskorištavaju sve i svakoga za svoje vlastite užitke? Gdje si sakrio onoga koji nije težio samo tome da bude “a star”, koji nije temeljno bio zavodnik kakav si sad? Volio bih da se vrati taj stari Sco. Jer ovo… ovo nisi ti braco. Ovo nisi ti. Znam da nisi, jer te znam drugačijeg. Znam da ovo nije sve što ti jesi. Ovo nikad nije bila tvoja dominantna strana. Ali je postala. I zato sam otišao. Da te pustim da to budeš, iako mi fali onaj brat koji je mene izvukao iz moje depresije. No… nebitno. Odabrali smo svaki od nas svoj put. Naše prijateljstvo je gotovo. I lagao bih ti da ti kažem da mi nije žao. Ali to je ionako sad posve nebitno. Zato te i pitam, što još želiš dokazati?
- Zašto vrijeđaš ljude koji ne misle isto kao ti, koji nisu kao ti?
Kažeš čita me “Polusvet, glupače, nepismenjakovići itd.”? Zašto tako misliš? Samo zato što se ne slažu s tobom? Jer ne misle da je ponašanje kojim se ti toliko ponosiš ispravno i uredu? Zato što te ne tapšu po ramenu ili uzdišu u tvoj pp-u pod utjecajem tvojih hoterskih umijeća? Zato su polusvijet, glupače i nesposobnjakovići? A jesi li tom svom inteligentnom i sposobnom društvu s kojim se sad družiš rekao što si o njima govorio dok si bio dobar sa mnom i vranovitom? Dok smo imali Mafiju? Jesi li rekao medonjici kako si smatrao da je čitav njen chat, uključujući i nju, sve odreda glup, neinteligentan i dosadan? Nisi? A jesi li rekao Vox da si je smatrao glupačom sve dok se nije počela družiti sa mnom? Nisi? Zanima me, braco, koji su tvoji kriteriji? Jer danas za jedne kažeš da su glupani, nesposobnjakovići i nepotreban gubitak tvoga vremena, da bi sutra iste te hvalio i tetošio, i radi njih odbacivao svoje dotadašnje prijatelje? Po kojim kriterijima mjeriš inteligenciju chatera s kojima se družiš? I kako znaju oni kojima sad tritraš žice pozornosti da već sutra i njima nećeš opet govoriti da su glupani, neinteligentni i suvišni, nimalo vrijedni tvoje pozornosti? Jer kleo si se da smo ti vrana i ja najbolji prijatelji, nezamjenjivi, da nitko nije vrijedan da nas zamijeniš njime, ili njome. Kako su sada odjednom svi osim nas dvoje inteligentni, prekrasni, sposobni, a nas dvoje smo glupani, jadnici, i slijede nas i vole glupače i nesposobnjakovići? Kad se to dogodilo? I po kojim kriterijima? Ne, braco moj, ti nemaš kriterije. Tebi su dobri samo oni koji s tobom hotaju. Odnosno one. Jer ne vidim da imaš ijednog muškog člana svog pokvarenog društva. Jesi li sada sretan? Jel ti srce na mjestu? Ili se sada preobražavaš u čovjeka bez srca, čovjeka čistog nagona i neslomljivog ega? Nadam se da si sretan. I molim te, završimo s ovim. Ako si htio dokazati da si bolji čovjek od mene, neka ti bude, nosi tu titulu. Jesi li je zaslužio, neka procjenjuju drugi. Ja sam se umorio od tebe. Bio si mi jako važan, bio si mi brat. Ali ti si odabrao kurvarluk i popularnost na chatu pored prijateljstva koje si jednom jako cijenio. A sada su ti prijatelji oni koje si prije pljuvao, izrugivao se njima i njihovim chatovima. Neka, valjda se igra promijenila.
Kažeš savjest ti je mirna? Ne, braco moj. Savjest ti je mrtva. Ubio si je kako ti ne bi smetala u tvojim pokvarenim igrama. Moja je još živa. I nije mirna, jer znam da sam radio sranja. Kajem se što jesam. Ali nisam ubio svoju savjest kako bih nastavio raditi sranja, nego sam okrenuo novi list. Ti to nisi u stanju napraviti. Ti uživaš u svojoj lažnoj slavi pored ljudi koje si prije pljuvao, a sada ti titraju muda ko da si alfa mužjak chata. Neka, tako valjda mora biti. Samo imaj na umu, nijedna slava nije vječna, pa neće biti ni tvoja.
Ništa ja ne dobivam preko tvoje grbače, ne zavaravaj se. Nisu moji tekstovi toliko čitani i nisam ja toliko nesposoban da ne mogu naći društvo bez da se koristim tobom dok ih tražim. Zapravo, ako ćeš iskreno, čini mi se da si ti bio taj koji se koristio sa mnom da dođeš do ljudi. Sjećaš se one naše bratske podjele? Govorio si “ti si braco empata, ti tješiš chaterice, a ja nemam empatije al zato bolje znam sa ženama u onom drugom smislu”. Jesi li ikad rekao tim svojim novim sljedbenicama da si mi isto tako govorio jedan svoj stav da su sve chaterice kurve koje jedino žele da ih neki macho muškarac izjebe, i ništa drugo, jer nemaju u reali nikoga da im to napravi kako spada? Nisi im to rekao? Znači čitava tvoja slava izgrađena je na perverzijama i lažima. Možda si stvarno u pravu. Možda te zaista zato i vole. Da budeš taj neki kurviš koji će ih izjebati u pp kad to već nitko drugi ne može napraviti tako dobro kao ti. Možda na kraju krajeva to i jesi pravi ti, a ja sam znao i volio nekog imaginarnog, nepostojećeg Scoa. Vrijeme će pokazati.
Vjerojatno ćeš reći da sam samo ljubomoran, da se osjećam ugroženo pored takva muškarca kao što si ti. I vjerojatno ćeš reći da ovim svojim tekstovima samo pomažem tebi da te tvoje društvo više cijeni i da sam sebe ocrnjujem, brukam u isto vrijeme. Možda si u pravu. Ali zar je bitno? Zgazio si jedno lijepo prijateljstvo zbog pozornosti onih koje si prije smatrao ološem. I da, vidio sam tvoj tekstić kod medonjice. Lijep tekstić. Misaon. Pohvalno. Sviđa mi se zaista. I poprilično sam siguran da znam kome se pokušavaš svidjeti tim i takvim tekstićima. Istoj onoj koju su pljuvao dok smo ti vrana i ja bili super. A otkad si se s njom skumpao, popljuvao si nas dvoje kako nisi nikoga do sad. Zanimljiv obrat. Neka, uživaj u njenoj ljubavi i pozornosti dok traje. Nadam se da će potrajati dulje nego Mafija jer očigledno ti više i vrijedi nego Mafija.
Još jednom bih te zamolio, ako ti je Mafija ikad zaista bila bitna, ne piši mi nove tekstiće. Ako napišeš iti slovo, znat ću da ti nikada nismo bili bitni. Da se izrazim u stilu Yami Yugija, budući da smo ovo pretvorili u pravi YuGiOH dvoboj: “It’s your turn!”. Dokaži kakav si čovjek.
Pismo 5.
Dragi moj brate.
Evo sjedoh da ti napišem pismo. Nisam odavno. Vidio sam tvoje zadnje pismo, ono o menopauzi i jakim, odnosno slabim muškarcima, valunzima i karakterima i tako to. Vrlo lijep tekst, ponosan sam na tebe i tvoje spisateljske sposobnosti. Imaš dara. Znao sam to oduvijek. Poetski dio tvoje duše, uz primjese cinizma, sarkazma i dozu provokacije zna stvoriti interesantne misaone i tekstualne kreacije. Neke čak imaju i dubine. Ne ova zadnja, ali znam neke tvoje tekstove od ranije, dok smo još bili braća, tekstove koji su me zaista dirnuli svojom dubinom i emocijom. Ali ne pišem ti zbog toga ovo pismo. Ovo pismo ti pišem jer mi fališ.
Da, dobro si pročitao. Fališ mi, veliki brate. Ja nemam prijatelja u reali. Imam ih nekoliko u virtuali. Maša mi je više od prijateljice (znam da si alergičan na nju, ali to je tvoja stvar) i ja je zaista volim, kako nisam godinama volio. Osim nje, tu je i naša nekad zajednička najbolja prijateljica vranovita koju iznimno cijenim, pa Agapi, Eldain/Perturabo (ili kako se već sada zove), i Laraa sa xata (nje se dobro sjećaš), a tu su i poneki padobranci s kojima rijetko pišem ali su mi i dalje dragi, a koliko vidim i ja njima, ali neću ih nabrajati. Da, imam i par dobrih ljudi koji nisu sa chatova nego su me počeli čitati na fejsu. Prije svega to je moj “brat po digitalnom peru” Ben Coolen iliti Pisma Ljubavi. To su ljudi iz virtualnog svijeta koji su mi dragi u zadnje vrijeme. A reala? E to je već druga priča. Tu vlada opća pustoš. Ne zato što nitko nikada nije htio biti moj prijatelj. Nipošto, bilo je ljudi koji su čak i moju otrovnu stranu bili spremni podnositi upravo zato što su u meni vidjeli prijateljski potencijal. Dakle nisam zbog drugih ljudi bez prijatelja. Već zbog mojeg odbijanja prijateljstva. Stručnjaci kažu da je to moje ponašanje lako objašnjivo činjenicom da sam previše ljudi koje sam volio u jednom trenutku izgubio, pa mi je sada obrambeni mehanizam gurati ljude od sebe. Možda sam baš zato i tebe gurnuo od sebe. Možda sam baš zato i bio otrovan prema tebi. Ne znam. Ali znam jedno, a to je da mi fališ.
Fali mi tvoja vedrina, tvoje iskustvo, tvoji trenuci bistrine i humora koji bi mene znali izvući iz mojih mračnih depresija. Fali mi tvoja bratska toplina. Ok, ovo ne zvuči ispravno, ne mislim na toplinu u smislu tople braće, jel. Iako istina je da smo se puno zafrkavali na temu mene kao toplog brata, ŠTO NISAM, NEKA BUDE ODMAH JASNO! Šalu na stranu, i uza sve karte na stolu… zaista mi fališ. I da, i meni je čudno to reći jednom muškarcu, ali kažem, nikad nisam imao prijatelja, a ti si bio nešto najbliže tom pojmu. Ti si bio brat. A otkad te nema, postoji određena praznina koju ništa ne može ispuniti. Ali to je uredu. TI i ja smo previše različiti ljudi da bismo mogli ostati prijatelji. Predugo sam se uvjeravao da sam ja ti, da si ti ja, da smo kompatibilni… Ali shvatio sam na koncu da nismo. Ja nisam kao ti, braco.
Tako počinje i jedna pjesma Olivera Dragojevića koja mi sada svira u glavi (znaš da mene gotovo svaka životna situacija asocira na neku pjesmu). Pjesma je “Brod u boci”. I puštao sam si je samo dvaput u životu, kad bih ostao bez neke osobe koju sam ili jako volio ili sebe jako uvjeravao da je jako volim. Ti si treća takva osoba. I jedini muškarac. A to zaista puno govori, zar ne? Ma ne to! Nisam gay! Nego da si nekome bitan. Ti, WildOne, JustSco, kako god da se voliš zvati, si bitan nekome. Nije to mala stvar. Ali zanemari to. Ionako si u pravu. Ove moje tekstove nitko više ni ne čita. Pišem ih sam sebi. Statistike to pokazuju. Da, još vodim statistike. Tko bi pametan čitao propaliteta kao što sam ja, zar ne? Da, pjesma. Ide ovako:
Ja nisam kao ti
Da bih prihvatio kraj
Bez riječi utjehe
I bez ijednog pitanja
I moram biti jak da podnio bih to
I da vrata otvorim za neka nova svitanja
Ko brod u boci putujem
A neću stići nikamo
Jer previše ti dugujem
Da tebe bih se odreko
Ko brod u boci putujem
A neću stići nikamo
Jer predobro se poznajem
Da bez tebe bih mogao
Ko brod u boci putujem
I previše ti dugujem
A dao sam ti premalo
Ko brod u boci putujem
A neću stići nikamo
Jer previše ti dugujem
Da tebe bi se odreko
Ko brod u boci putujem
A neću stići nikamo
Jer predobro se poznajem
Da bez tebe bih mogao
Ko brod u boci putujem
I previše ti dugujem
A dao sam ti premalo
Da, zaista osjećam emociju ove pjesme. Ja nisam kao ti da bih prihvatio kraj.. Zatvorio sam se u svoju bocu, čvrsto nabio čep u nju, i stojim, kao brod u njoj. Plovim nikamo. Tvrdoglavo, ponosno, apsolutno nepotrebno, otvoren samo za neka nova svitanja. Znaš braco, samo su dvije osobe zbog kojih sam to učinio zadnjih par godina. Zagrepčanka, za koju si tvrdio da me nikada nije voljela i da joj nije stalo, i Lenny, za koju sam se sam uvjeravao da je nešto što mi nikada zapravo bila nije. Zagrepčanku sam napokon prebolio i sada imam mir s obzirom na nju. Ona to zna, izjasnio sam joj se. I bilo joj je drago. Rekla je da je čekala dan kad će me proći moja bol i kad ćemo moći biti prijatelji. Lenny… nikad je zapravo nisam ni volio. A tebe braco? Ti si mi bio brat. Ne prijatelj, ne netko tamo usput, nego brat. Shvaćaš li težinu te riječi? Važnost te titule? I zato mi fališ. Ne zato što si ti napravio nešto krivo, nego zato što sam te ja krivo procijenio i nisam bio voljan prihvatiti te. Ali unatoč svemu, fališ mi veliki brate. Eto, ovo je moj odgovor na tvoj mali tekstić, za koji si pretpostavljam mislio da ga nisam ni vidio. Tekstić, jebemu, ne ono drugo! I ne, ovo nije korak prema izmirenju. Ovo je samo jedan običan tekst kojeg ionako nitko neće pročitati, pa možda čak ni ti, veliki brate.
Ima jedan super film, romantična komedija iz 2009. Zove se “Volim te, čovječe!”. U glavnim ulogama su Paul Rudd i Jason Segel. Obožavam taj film. Podsjeća me na nas dvojicu. Pogledaj ga nekad. Ili nemoj, kako te god volja. Ja baš hoću lad uhvatim vremena. Baš bi mi legao. Znam da sam se smijao kao lud kad sam ga prvi put gledao. I sad kad ga usporedim s nama dvojicom… po priči nema puno sličnosti, ali po bratskoj ljubavi ta dva glavna lika… tu nas vidim. Ali zanemari ti ovo sve. Imaš ti pametnija posla sad. Novo društvo, nove emocije, nove konekcije.
I za kraj, za sve što si mi ikad značio, i ikad učinio, citirat ću samo zadnja tri stiha, još jednom, da naglasim svoju poantu ovog teksta:
Ko brod u boci putujem
I previše ti dugujem
A dao sam ti premalo
I love you, man!
Tvoj mali braco MENOpauza.
Add comment
Comments