Reset(ARD)irane misli 2.

Što da piše onaj koji je sve svoje tekstove pisao ljudima od kojih je otišao? Ljudima u skupini kojoj je htio pripadati, ali jednostavno ne pripada, niti je ikada zapravo pripadao. Ljudima kojima se htio svidjeti kakav jest, ali kad to nije uspio, pokušao je postati ono što se njima sviđa, a i tada je prijateljstvo bilo iluzija, zamišljaj i uzaludno nadanje. Koje mu teme ostaju za pisati, sada kada više nema razloga pisati što je pisao do sada? Gradio sam mostove kako bih se osjećao potreban, bitan. U zamjenu sam nudio svoj smijeh, dobre namjere, iskreno prijateljstvo i što god se tražilo od mene ukoliko sam bio u mogućnosti to pružiti. Poput Waldera Freya izgradio sam Twins-e na strateškoj poziciji ljudskih odnosa kako bih iskoristio želju drugih za bilo kakvim međuljudskim odnosom i tako zaradio nešto meni prijeko potrebne valute zvane prijateljstvo, ljubav, važnost. I mislio sam da je trgovina uspjela. Riznica mojih potreba punila se kovanicama prijateljstva, smijeha, čak i intimnosti. Činilo se da sam dobro pozicionirao svoje mostove. Činilo se da je i onima s kojima sam ih izgradio odgovarao taj naš poslovni odnos. Činilo se da je više nego poslovni, da je prisan, iskren, čvrst… Činilo se, da. Ali dogodilo se suprotno. 

Ne, nisam učinio što i Walder Frey. Nisam podmuklo i na prevaru ubio svoje goste. Nisam imao podlih namjera da to učinim. Ali dogodilo se da sam prozreo plitkost i laž tih odnosa. Prozreo sam čak i poneku zlu namjeru, a neke su se i same otkrile, prijeteći da će nepozvano ući u područja mojeg života koja su njima trebala biti nedostupna - u moju stvarnost, u privatnost mojih osobnih podataka, i nanijeti ozbiljnu štetu. U tom momentu donio sam odluku. Vratnice mojih mostova zatvorio sam za neke od tih odnosa. Zauvijek. Odsad moji Twins-i postaju utvrda opreza i suzdržanosti. Rijetki će imati dozvolu nesmetanog prolaza kroz njih. I oni će to znati. Vjerujem, i cijeniti.

I što mi onda preostaje pisati? Koje teme da obrađujem u svojim budućim tekstovima? Valjda ono što najbolje poznajem, ono što najviše volim. Sebi za dušu, i eventualno poneku drugu zainteresiranu dušu željnu misaonih zarona u dubinu duše. I u pisanju će mi itekako pomoći glazba. A danas mi svira pjesma Linkin Parka “Burning in the skies”. Citirat ću samo neke dijelove te pjesme.

Oh, I'm swimming in the smoke

Of bridges I have burned

So don't apologize

I'm losing what I don't deserve

It's in the blackened bones

Of bridges I have burned

So don't apologize

I'm losing what I don't deserve

What I don't deserve

I'm swimming in the smoke

Of bridges I have burned

So don't apologize

I'm losing what I don't deserve

The blame is mine alone

For bridges I have burned

So don't apologize

I'm losing what I don't deserve

Nisam spalio mostove. Samo sam ih zaključao. Blokirao pristup svima koji pod valutom prijateljstva i ljubavi prodaju svoju sebičnu želju da iskorištavaju druge. Izgubiti takve poslovne partnere jest zaista gubljenje onoga što ne zaslužujem. Ne zaslužujem biti pljuvan, ponižen, nedoživljen i iskorišten za njihove vlastite perverzne i pervertirane oblike prijateljstva i ljubavi. Istina, bio sam i ja takav. Postao sam. Želio sam biti. Zašto? Zato što sam se nadao da je ta valuta ono što meni zaista treba. Shvatio sam da zapravo i nije. To nisam ja. Moje srce jest mračno i prljavo, ali ne tom vrstom prljavštine. Želim oprati svoju prljavštinu, želim biti ono što sam bio prije. The blame is mine alone, za sve ono ogavno što sam postao želeći se svidjeti krivim ljudima, željan prijateljstva i ljubavi. Moj utvrđeni most odsada je zaključan. Puštat ću samo ljude koji se dokažu u svojim namjerama da trguju sa mnom onom pravom valutom prijateljstva i ljubavi. Jer htjeli mi to priznati ili ne, to zaista jest trgovina. Trgovina afektima, osjećajima i vrijednostima. Samo se nadam da ću odsad imati dovoljno mudrosti da shvatim tko mi nudi pravu valutu, a tko lažnu. Dobronamjerni trgovci prijateljstvom, dobrim glazbenim, literarnim, životnim ukusom su dobrodošli. Ne mogu obećati puno zauzvrat. Osim obilnog iznosa dobrih namjera, prijateljstva i svega dobroga što posjedujem i voljan sam podijeliti. Radujem se novim poslovnim odnosima. A i starim koji su preživjeli ili su obnovljeni u nadi nekih novih, boljih vremena. Radujem se miru kojeg ovaj novi početak obećava. 

Samo još jedna misao. Htio sam otići u stilu Ricka Grimesa iz serije “The Walking Dead”, u onoj sceni kad je raznio most pun zombija jednim hicem svoga revolvera. Htio sam samo razoriti sve što me veže za taj zombie svijet kojem sam pripadao. Ali nisam. Nisam htio uništiti ništa. Umjesto toga odlučio sam izgraditi utvrđeni most po uzoru na Twins-e iz Igre prijestolja. Moj mentalni utvrđeni most. Ostaviti mogućnost konekcije. Ali s ogromnom restrikcijom. Tako je pametnije. Nema razaranja. Samo ozbiljna i čvrsta izolacija. Zombiji neka uživaju u svome mrtvom svijetu. Ja tamo ne pripadam. Moj svijet je nešto sasvim drugo. Odrekao sam ga se zbog njih. Sada mu se vraćam. 

U tom duhu, do sljedećeg teksta, svako dobro.

Reset(ARD)irane misli 3.

A sad da pokušamo stvoriti malo resetARDirane vedrine. Dolazi ljeto, vrijeme je vedrine, kupanja na moru, kratke odjeće, lijepe figure i tako to. Kad smo kod figure… malo sam u problemu. Moja figura… e sad, teško da se to može nazvati figura. Mislim, može. Nepoželjna figura. Debeli Thor figura. Imam široka ramena, tanašne ruke bez mišića, pivsku trbušinu i ogroman nos. Ok, oko nosa ne mogu ništa napraviti, takav je kakav je. Ali šta se tiče ruku i stomaka… Postoje neka rješenja. Bar mi tako kažu.

Prvo je dijeta. Pogledao sam malo neke kao zdravije načine ishrane, jer draže mi je to tako zvati nego dijeta. Kad mi netko kaže “dijeta” meni se pale svi mogući survival alarmi jer ta riječ u mojoj glavi zvuči kao sinonim za glad! Al ajde, da probam i ja to, figure radi, jel. Prva opcija koju sam probao bilo je izbacivanje tijesta, peciva, slatkog, a povećanje unosa voća, povrća i mesa, primarno piletine. Kažu “zamijenite ugljikohidrate i šećere voćem, i to pretežno citrusima”. E vidiš, ja imam problem s time. Ako nemam kruh, NA ŠTA DA MAŽEM KIKIRIKI MASLAC?! Neću ga valjda mazat na krišku naranče, ili nedajbože limuna! Šta kažeš? Kikiriki maslac je kaloričan? Pa dobro, onda pašteta, sirni nam… I to je kalorično? Pa šta da onda mažem? Humus od slanutka? Čekaj jel ti to ozbiljno? Humus? Pa to zvuči gadno, a ako je gadno i okusom koliko gadno zvuči… Jel to ono gnojivo za biljke šta neki pripremaju u vrtovima, ono šta smrdi… Nije, kažeš? I ukusno je? Neka, hvala! Ja bi radije da ne preskačemo kruh, jer ne želim mazat nikakav humus na kriške limuna ili takvo šta. Nisam ti ja za takve vrste ekstremnih vrsta prehrane. Ajmo dalje.

Drugo šta sam pročitao, kaže “smanjite unos hrane, povećajte unos tekućina”. Ok, to već ima smisla. Vrućine kreću, treba piti. Nema ništa bolje od dva-tri hladna piva dok je vani vruće ko u pećnici! Šta kažeš? NE pivo? Pa čekaj sad, zar nije rečeno da treba više piti? Tekući kruh? Kako tekući kruh? Aaaaaaa da da, pivo i kruh se rade od žitarica. Već vidim da mi se ni ova vrsta prehrane ne sviđa. Šta onda da pijem? Vodu? VODU?! Ok nemam ništa protiv vode, ali piti na litre vode umjesto jela je ČISTA PROVOKACIJA! Ne možeš hranu zamijenit običnom bezukusnom vodom! Ok, mislim da odustajem od ekstremnih vrsta prehrane i gladovanja. Ajmo vidit šta kažu za tjelovježbu.

Malo sam istraživao, nadajući se da je vježbanje lakše od zdravog hranjenja. Malo je reći da sam se razočarao! Ja sam se iskreno nadao da jedno 10-15 minuta hodanja, možda pola sata dnevno, i jedno 20 sklekova, toliko trbušnjaka i dva.tri plenka može biti dovoljno za poraditi na figuri. Ali onda sam naišao na stranicu i neke youtube kanale o kalistenici. Sjedim ja i čitam to, gledam video za videom… Sve se nadam ima neka blaža verzija. IMA VRAGA! Čekaj sve ti ljubim, jel se ja trebam ubit od vježbanja samo da stomak izgubim?! Pa majketi ja samo da napravim 10 sklekova, moram na bolovanje ić zbog bolova u mišićima koje nisam ni znao da imam! Ok, ok, ništa od kalisteniksa. Da vidimo… Vožnja biciklom, trčanje, plivanje… Par sati dnevno?! Ma vi ste svi ludi! Kakvih par sati dnevno za dobiti figuru? Kad ću onda stići pogledati omiljenu seriju? Odležati svoju uru za relaksaciju u fotelji na ljuljanje na balkonu? Čitati knjige ispod stabla u dvorištu? Kakvo mrtvo trčanje sat vremena, šta je vama?! Ne, mislim da ovo nije za mene. Mislim da postajem zadovoljan svojom pivski-stomak-i-ruke-čačkalice figurom! Koga briga kako ću izgledat na plaži! Šta se mene tiče, bit ću maneken u stilu mr. Beana! Šta kažeš? On i jest maneken u usporedbi sa mnom budući da nema stomak i tako to? E baš ti hvala! Vrlo poticajan komentar, nema šta! Izgubio sam volju. I osjetio glad. Ima Fast Food blizu posla i dućan sa pivom. Ko šiša dijete i tjelovježbu! Živjela pivska stomačina i seksualna apstinencija! Aj živili!

Reset(ARD)irane misli 4.

Ooooo! So you want a debate! In english? With pleasure, my friend. With pleasure. So you call yourself a lion, the king of the jungle, the one and only real king? And you call me a mouse? And you say there are no stories about mice? Ooooh you couldn’t have been more wrong, my liege! You know, there is a special story about a lion and a mouse. Don't you know it? Strange. A king should know such a story about himself and a mouse, since he looks down on him so much. And yes, the king forgot that getting into debates about stories and fairy tales with a mouse who has spent his whole life in books more than this king has in ... mating with lionesses is not a very smart move, because in that area the mouse is somewhat more on his own turf. But what did I mean to say? Yes. I , little mouse, don't mind that you look down on me so much. The lion from the aforementioned fable made the same mistake. Let me remind you what exactly happened. The lion was arrogant (probably about the same as you describe yourself, my liege), sleeping, dreaming his peaceful arrogant dream. The little mouse ran over him, just like I ran over you these days, waking him up with it’s tickling. The lion got angry, and threatened the mouse that he would trample him. However, the mouse begged him not to do it, that he would repay him for this act of kindness. The lion burst into tears of laughter. "How can someone so miserable do anything for me, so big and strong?" he said. But out of pure curiosity, he let the mouse go. Later, the hunters set a net as a trap in the hope of catching some wild animal for some reason known only to them. The lion, in his arrogance, was careless and fell into the trap. He could not escape. And then none other than the little mouse appeared. He bit through the net with his tiny teeth... yes tiny, the lion's big killer teeth were not capable of doing that... and the lion was able to escape. From that day on, the lion king and the miserable mouse became friends for the rest of their lives. Did you learn anything from this story? I didn't think so!

E sad, dosta engleskog (prijevod ovoga gore sam stavio na kraj ovog teksta za one koji ne barataju baš engleskim). Neke stvari koje sad želim reći nisu baš smislene na engleskom, pa se prebacujem na naški. Slobodno misli da je to zato šta ne znam dovoljno dobro engleski. I don’t care. Dakle, gdje sam stao? A da. E sad, here’s the kicker. S obzirom da si me usporedio s jadnim mišem, a sebe s kraljem lavom, ja vidim da si upao u zamku, moje arogantno visočanstvo. U zamku svoje arogancije, perverzije i međusobnog iskorištavanja na chatu. Ja, za razliku od miša iz basne, nemam namjeru progristi tu mrežu u koju si upao. Dapače, donijet ću grickalice, udobno sjesti i gledati kako te kroz tu mrežu grickaju hijene. Jer zna se da hijene vole kad lav upadne u zamku. Tada im se on čini ne kao kralj džungle, nego kao ukusni zalogaj, bespomoćan gotovo u jednakoj mjeri koliko i arogantan u toj situaciji. Gledat ću dok te proždiru hijene chata. I jesti svoje grickalice. Pustit ću da se koprcaš sa svoje dvije lavice s kojima si se zapleo u mrežu virtualnih strasti. Zapravo samo jedna je lavica po horoskopu. (Lavice, kara li te dovoljno taj (Karate) kid kojeg držiš sa srcem u statusu? Ili ti je arogantni kralj ukusniji i bolji?) Druga je po horoskopu bik, ako se ne varam. Sreća njena da je njen znak muškog roda. Jer da je ženskog, bila bi kUrava. Ups! Moje isprike. Rekao sam to sasvim namjerno. Znam, ogavan sam. Ali šta vas to čudi? Pa njegovo visočanstvo lav rekao je u prošloj svojoj objavi da je u svemu bolji od mene. Zar nije onda logično da se tako izražavam?

Neću duljiti, mada već jesam. Završavam pjesmama Linkin Parka, “Faint” i “Figure.09”. Sasvim rječito i kirurški precizno pogađaju moje trenutne osjećaje prema njegovom visočanstvu, samoprozvanom arogantnokm kraju džungle. Neću pisati čitave pjesme tu, nema potrebe. Koga zanima, doktor Google će vam za čas pronaći te tekstove. Stavit ću samo neke citate. 

No, hear me out now

You're gonna listen to me, like it or not

Right now, hear me out now

You're gonna listen to me, like it or not

Right now (I can't feel the way I did before)

Don't turn your back on me, I won't be ignored

Nothing ever stops all these thoughts and the pain attached to them

Sometimes I wonder why this is happenin'

It's like nothing I can do would distract me when

I think of how I shot myself in the back again

'Cause from the infinite words I can say I

Put all pain you gave to me on display

But didn't realize instead of setting it free I

Took what I hated and made it a part of me

And now you've become a part of me

You'll always be right here

You've become a part of me

You'll always be my fear

I can't separate myself from what I've done

Giving up a part of me

I've let myself become you

Give me my space back you gotta just (go)

Everything comes down the memories of (you)

I've kept it in without letting you (know)

I've let you go so get away from (me)

Give me my space back you gotta just (go)

Everything comes down the memories of (you)

I've kept it in without letting you (know)

I've let you go.

Znaš, my liege, ta tvoja partnerica u ludilu, horoskopskog znaka kUrava, jednom mi je rekla “medo, ko te voli, taj te pušta da odeš ako baš tako želiš, upravo zato šta joj/mu je tvoja sreća bitnija od njegove želje da te ima”. Činjenica da ti još imaš potrebu zadržat me tu da se sa mnom natežeš, meni govori da je priča o tvojoj bratskoj ljubavi i prihvaćanju mene kao malog brata takvog kakav ja jesam - čista laž i muljaža. Ja sam samo htio otići, bez riječi, pustiti te da budeš to šta želiš biti, taj arogantni lav u mreži nemorala i perverzija sa svojim sljedbenicama. Ali nisi me htio pustiti. Ja tebe puštam. Budi što želiš. Budi kralj džungle perverzija. Ali budi siguran, neću šutiti ni na jednu tvoju provokaciju u tim tvojim lavljim tekstićima koje pišeš jer znaš da ih čitam. Tekstovi su moje područje. Možda jedino u kojem sam bolji od tebe (iako čisto sumnjam da je jedino, ali neću tjerat mak na konac). Toliko od mene, do tvoje sljedeće provokacije.

Moj naklon, my liege. Ljub mali brat miš.

Prijevod engleskog dijela za one koji ipak ne barataju tim jezikom najbolje:

“Ooooo! Znači želiš debatu! Na engleski? Sa zadovoljstvom, moj prijatelju. Sa zadovoljstvom. Znači nazivaš se lavom, kraljem džungle, jednim i jedinim pravim kraljem? A mene nazivaš mišem? I kažeš da nema priča o miševima? Oooo ne možeš biti više u krivu, my liege! Znaš, postoji jedna posebna priča o lavu i mišu. Nije ti poznata? Čudno. Jedan kralj bi trebao znati za jednu takvu priču o sebi i mišu, budući da ga gleda tako s visoka. I da, kralj je zaboravio da ulaziti u debate o pričama i bajkama s mišem koji je čitav život u knjigama više nego on u ... parenju sa lavicama, nije baš pametan potez, jer je na tom području miš ipak nešto više na svom terenu. Nego, što sam htio reći? Da. Ne smeta me, malog miša, što me gledaš tako s visoka. Istu grešku učinio je i lav iz spomenute basne. Da te podsjetim što se točno dogodilo. Lav je bio arogantan (vjerojatno otprilike kao i što se sam opisuješ, my liege), i spavao je snivajući svoj mirni arogantni san. Maleni miš je pretrčao preko njega, baš kako sam i ja pretrčao preko tebe ovih dana, svojim škakljanjem ga probudio. Lav se razgnjevio, zaprijetio mišu da će ga zgaziti. Međutim miš je zamolio da to ne napravi, da će mu se odužiti za to djelo milosrđa. Lav je udario u smijeh do suza. "Kako netko tako mizeran može učiniti išta za mene tako velikog i snažnog?" rekao je. Ali je iz čiste radoznalosti pustio miša. Kasnije, lovci su postavili mrežu kao zamku u nadi da uhvate neku divlju životinju iz nekih samo njima poznatih razloga. Lav je u svojoj arogantnosti bio neoprezan i upao je u zamku. Nije mogao pobjeći. I tada se pojavio nitko drugi nego maleni mišić.Progrizao je mrežu svojim sitnim zubićima... da sitnim, lavlji veliki ubojiti zubi to nisu bili sposobni napraviti... i lav je mogao pobjeći. Od toga dana kralj lav i mizerni miš postali su prijatelji do kraja svojih života. Jesi naučio nešto iz ove priče? Nisam ni mislio!

My liege = moj gospodaru

Reset(ARD)irane misli 5.

Da. U pravu si. Šutnja je majka istine. Iako nisam čuo za tu verziju poslovice, ali sviđa mi se. Mislim da ću je što se tebe tiče nakon ovoga teksta početi upotrebljavati. Da vidimo što si sada napisao u novoj objavi. 

Hahahaha, vidim vjerni si mi čitatelj i dalje. Divno! Čak me i citiraš? Što je, teško je sastavit puni tekst pa pola teksta zamijeniš citatom iz moga? Nema veze, cijenim to. Čak sam i počašćen! Dobar citat. Mada… Sad kad vidim kuda ovo vodi… Ne planiram se držati rečenoga. Kažeš nije bilo provokacije u tekstu o mišu i mravu.. pardon, lavu? Sorry, smanjio sam tvoju kraljevsku veličinu na mizeriju insekta, moje isprike. Really? Nije bilo provokacije? Ok, my bad, možda sam pogriješio. Možda nije bila u pitanju provokacija. Bio sam u krivu i prije. Ne bi bilo prvi put ako sam i sad. Neka ti bude. Nemam potrebu nadmudrivati se. Uživaj u osjećaju svoje nadmoćnosti i uvjerenju da si u pravu. Meni je postalo nebitno tko je u pravu.

Hahahaha… good point, man. Who the fuck is VOC? Koristim Copilot AI, a to je poprilično nesavršen alat za edite. Nisam ja stručnjak kao ti u izradi edita dragi moj bivši brate. Tebi to ide kao vodu pit, gotovo jednako kao i zavoditi žene na internetu, uvlačiti im se u gaće, uživati u činjenici da tamo negdje s druge strane veze neka žena doživljava orgazam na tvoja slova i maštarije. Meni baš i ne ide ni jedno ni drugo, koliko god ti mislio da mi ovo drugo ide jako dobro. Ali puštam te tvojim lavovskim uvjerenjima. Budi lav. Ja ću biti miš i dalje. Meni su ipak bitnije ljudske emocije, ljudski životi, situacije, prisnost, vjernost, ljudi sami po sebi, od edita slika umjetnom inteligencijom i zavođenja i hotanja seksualnom inteligencijom koja je u tvom slučaju zaista nenadmašna, ja se s time mjerit ne mogu i ne želim. 

Ovim tekstom završavam poznanstvo s tobom, bivši brate. Mislio sam da je spomenuta slika dovoljno rječita. Kao i prethodni tekstovi. My bad, again. Pokopao sam te metaforički, emotivno. Za mene si samo uspomena, čak i podosta lijepa, ako zanemarim ovaj naš razlaz. Sada si mojem mentalnom groblju bivših virtualnih prijatelja i ljubavi, relikvija jednog prošlog promašenog života. Ima vas podosta na tom “groblju”. Ja krećem dalje, uz pjesmu Linkin Parka, “Good Goodbye”. Tekst mi paše. Kao da se ja tebi obraćam moj bivši brate. Poslušaj pjesmu. Neće te ugristi. 🙂 Da ti malo povežem tekst pjesme s ovom našom situacijom, ako si još voljan čitati što mislim i osjećam prema tebi:

Počinje sa “Goodbye”. Pa još jednom dragi moj Sco, John Doe, WildOne, ili kako se već voliš zvati (mijenjaš nickove skoro jednakom brzinom koliko i žene koje iskorištavaš za svoje niske strasti i onda ostavljaš bez pozdrava, blokiraš i ignoriraš), Goodbye. Pack it up and disappear. Bolje ti je da imaš kamo otići jer se tu gdje smo bili braća više NE MOŽEŠ vratit!. I ne vraćaj se više! Ja definitivno neću.

Kaže dalje “neprijatelji me pokušavaju pročitati, izgledate vrlo nepismeni”. Ne mislim da ste nepismeni (obraćam se i Lenny i Vox, jer i one su me valjda “dobro procijenile” i prekrižile nakon ovoga, uvjerene u ispravnost svoje prosudbe. Neka vam, meni je nebitno što mislite o meni). Imate vi znanja. Samo u zaluđenosti svojim egom pomutilo vam se rasuđivanje. Veličate svoje gadarije kao svoju slobodu koja je često na štetu onih kojima se koristite, a pljujete moju odluku da se od vas takvih distanciram jer više ne želim biti kao vi. Vrijeđanje osjećaja onih s kojima upražnjavate svoje boleštine neću više naglašavati. Nepotrebno je. Zaboravljate ono dobro što jesam i što ste cijenili kod mene (ili ste mi i to lagali?). Bio sam vam inteligentan i drag i nježan i sve lijepo i poželjno dok vam nisam rekao istinu koju sam otkrio o vama. Neka. Slobodni smo ljudi, smijemo misliti o drugima što god želimo, koliko god to ispravno ili krivo bilo. 

Kaže pjesma “ne možeš razumjeti činjenicu da je gotovo, nadam se da si se zabavio. Imaš jako puno toga za raspraviti u autobusu koji vodi tamo odakle si i došao”. Vrati se svome chatu (mada ovisnik o chatu nikad ni ne ode s njega). Vrati se svojim perverzijama u sjenama privatnih razgovora. Znam da nećeš razmišljati o meni, o mojim osjećajima, jesam li možda u pravu, jesi li možda učinio nešto što je nanijelo neku vrstu boli osobi koju si zvao bratom. Tebi je to nebitno. Bio sam ti bitan dok sam igrao tvoje mutne, mračne igre, dok sam te tapšao po leđima zbog toga, smijao se tvojim šalama. Sad kad se više ne smijem, sad više ne valjam. Neka. I bolje je. Tebi je bitan samo tvoj ego. Tako da… Good goodbye.

I zadnji dio pjesme je za moju dušu. 

Yo

Let me say goodbye to my demons

Let me say goodbye to my past life

Let me say goodbye to the darkness

Tell 'em that I'd rather be here in the starlight

Tell 'em that I'd rather be here where they love me

Tell 'em that I'm yours this is our life

Našao sam mir daleko od virtualnog svijeta chatova. Tamo sam ostavio mnoge svoje demone, svoj stari život onoga koji je htio biti kao bivši brat, ostavljam tamo svoju tamu, iako naći će se nova, u to sam siguran. Našao sam neke nove ljude. Osjećam se prihvaćeno kakav jesam. Osjećam da je poštovanje uzajamno, ne traži nikakvo sljedbeništvo, nikakvo tapšanje po leđima. Lijep osjećaj. Želim ti to, zaista, moj bivši brate. Volio bih reći da možda tvoja pojava brata jednom uskrsne sa groblja u koje sam te pokopao, ali ne… Nema potrebe. Uživaj u životu. Ja odoh pokušati isto. Napuštam ovu priču uz refren pjesme:

So say goodbye and hit the road

Pack it up and disappear

You better have some place to go

'Cause you can't come back around here

Good goodbye

(Don't you come back no more)

Reset(ARD)irane misli 6.

Već neko vrijeme spremam se za novi tekst i nikako sjest i napisat ga. I evo sjedoh. Stolica je neudobna, stara je, rasklimana, na kotačiće. Sjedište ispada jer su poispadali vijci, pa mi se dogodi da mi dupe poleti silom gravitacije i nedostatkom sile trenja prema podu pored stolice. Sreća, još imam relativno dobre reflekse pa se nekako održim na nogama hvatajući stol rukama, ali zna se dogoditi da sjedište padne, a ja se nabijem na ne baš ravni dio ispod sjedišta. Da, da, samo se vi rugajte. Nije ni približno ugodno kako vi perverznjaci to zamišljate. Ne zamišljate? Onda sam to samo ja… mislim nisam ja zamislio ništa, šta vam je! Ok nećemo o tome. Šta kažeš? Rekoh nećemo o tome! Ne provociraj me! Da, smotan sam, tebi ni iz džepa ni u džep, šta se ti s time opterećuješ? Ne opterećuješ nego se smiješ? Smij se ti smij. Doć će i tebi pod dupe rasklimana stolica sa sjedištem koje nema vijke!

Nisam planirao pisati o ovome. Htjedoh reći da sam tamo 6. 2. davne 2024. godine napisao jedan tekstić humorističnog tona (neki ga se možda sjećaju po gladnoj zmijici i škakljivim asocijacijama na tu zmijicu i njenu glad). Palo mi je na pamet da napišem jedan sličan tome, jer imao sam nedavno jednu zgodu slične prirode. Zapravo ta zgoda počela je otprilike kao taj tekst. Zbunjeno i smotano buđenje, sve kao što je tamo opisano. Samo nakon te jutarnje higijene došlo je na red spremanje za posao, kuhanje kave i tako to. Dakle obukao sam se (nakon osnovne higijene koja je umalo završila poplavom u zahodu i blažim ozljedama mojih nožnih prstiju, osobito malog na desnoj nozi), pripremio stvari koje inače nosim sa sobom na posao, i otišao u kuhinju skuhati kavu. Stavim vodu da kuha, stavim žličicu šećera u vodu i stojim kao mjesečar za kuhalom dok ne zavrije voda. Kad se i to dogodilo (a lako je moguće da sam zadrijemao na nogama čekajući, nisam sasvim siguran) uzeo sam kanticu s kavom. stavio tri žličice kave u uzavrelu vodu (da, prethodno sam ugasio kuhalo, nisam toliko smotan!) i zatvorio kantcu s kavom. Kad sam je pošao dignuti na policu iznad kuhala gdje inače stoji, udario sam njome o napu i u ruci mi je ostao samo poklopac. Pogađate, kava se prosula po čitavoj kuhinji. Naravno da sam opsovao! Doživio sam instant buđenje. Pomeo kavu, bacio je u smeđe s ogromnim žalom budući da je tu bilo dosta kave, spremio kanticu (sada praznu) na njeno mjesto i na svoj užas uočio da sam nesvjesno bio upalio kuhalo i da sada kava kipi po čitavoj indukcijskoj ploči. Naravno, to prelijevanje kave je prelilo svaku kap mojeg jutarnjeg neraspoloženja. Počistio sam nered, psujući svoju nesposobnost i činjenicu da sada moram pješke na posao bez ijednog gutljaja jutarnje kave. Bio sam bijesan. 

Mislite da je to bio kraj nevoljama? Hehehe… Slijedi najbolji dio. Dakle, pola sata hodanja, pospan zbog kofeinskog deficita u krvi, što je u mom slučaju ozbiljan problem jer se jako sporo budim ujutro, došao sam napokon do posla. Putem sam se čudio kako je na ulici puno manje ljudi nego inače kad idem na posao. Međutim bio sam prepospan da shvatim uzrok tome i nastavio sam hodati. Pred vratima zgrade u kojoj je smješteno moje radno mjesto, zastao sam u općem čudu. Vrata su bila zatvorena! Priđem, pokušam otvoriti… Ništa! Uzimam mobitel, gledam koliko je sati… 07:45. Zgrada se otvara u 7 inače. Gledam datum i dan… A u materinu! Pa danas je subota! Subotom ne radimo! Mislim da možete zamisliti poplavu psovki koje su počele pljuštati iz mojih usta. Da stvar bude još gora, zovnu me od doma, pitaju gdje sam. Nakon što sam odgovorio na to pitanje, dobio sam pitanje “Znaš li ti da je danas subota?” Ne, nisam znao! Hvala na informaciji! Šta me nisi zvala/zvao prije pola sata kad sam tek krenuo od doma, nego me sad obavještavaš kad sam već tu?! I naravno, trebalo je vratiti se doma. Ovoga puta potpuno budan, nimalo pospan i ekstremno neraspoložen. Kakav je dan bio poslije? To ću prepustiti vašoj bujnoj mašti da vam dočara. Mada, mislim da ćete se složiti sa mnom da vam ne treba bujna mašta da zamislite ostatak dana. 

Zaključak: kome treba turska kava za buđenje kad se isti učinak može postići započinjući dan jednim nepromišljenim, pogrešnim, potpuno glupim djelom kao ovo koje sam upravo opisao? 

E da, napravio sam malenu anketicu, bilo bi mi drago da je netko ispuni. Značilo bi mi. Eto, živili mi.

Link: https://docs.google.com/forms/d/1igm1SlV5xxjjuW4qgEGLTenHUK8AbZgH-jY2uYGsF8I/edit?pli=1#responses

Reset(ARD)irane misli 7.

I eto ga, prije nego si okom prdnuo a čmarom trepnuo, ljeto je došlo svome kraju. Dolaze kiše i njihovo sivilo, niže temperature i dugi rukavi. Mislim, ne baš sad ovog trena, ali bliži smo tome nego što smo bili jučer. A jučer… sam se lijepo bućnuo u moru. Da daaa… patite vi koji ne živite na moru. Zamisli divote! Odeš s posla, spreman već za kupanje jer si na posao ponio i kupaće, i ručnik, i šlape. I onda dođe kraj smjene. Sjedneš u auto i pravac plaža. Naravno, prije obučeš kupaći i majicu bez rukava da ovo bicepsa na kojima već mjesecima radiš dođe do izražaja. Dođeš na plažu, a ono turista jedva da ima, sve domaće mame, bake, djeca, (muževi manje jer pretpostavljam da rade ili im se nakon posla ne da kupati). Sunce još uvijek dovoljno vruće da poželiš tako u robi uskočiti u tu mokroću među  … ma ne, konju glupi, ne među noge nekoj malo slobodnijoj mami. I nikako ne baki! Nego među valove. Ooo da… to je nevjerojatan osjećaj! Ostavljam ručnik onako složen na sitnim kamenčićima plaže, do njega šlape, na njih složim uredno svoju majicu, dajući vremena suncu da me još malko oznoji, ali i damama da se nagledaju mog divnog pivskog stomaka, the one pack kako ga volim zvati, a onda… onda trkom, naravno na glavu, ravno među… Ma daj prestani s time! Među valove! Kakav perverznjak taj moj mozak! I ti što čitaš, nemoj mi se izvlačiti da nemaš takve iste ili još gore asocijacije u glavi! Ali da nastavim ja dalje s prepričavanjem ovih svojih svakodnevnih gušta zbog kojih ste svi vi kopnenjaci ljubomorni na mene. I ne pokušavajte nijekati istinitost ove moje tvrdnje! Znam vas…

U svakom slučaju, uletim tako kao žedan vode ravno u more, glavom, uživam u mokrom osvježavajućem šoku kojeg tijelo prolazi u tom trenutku. Osjećam strujanje morske vode posvuda po tijelu. Otvaram usta da mi more pljusne i u njih. Ispuštam krik zadovoljstva koji se pretvara u gomilu mjehura zraka i traži put prema površini. Ronim kojih 5-6 metara i onda iskačem kad mi nestane daha da halapljivo uhvatim nešto koktela kisika sa smradovima gradske atmosfere. Milina. Trljam lice da ga malko “posušim” od morske vode. Molim? Ma lice, čovječe! Zašto bi trljao … Ma nema veze. Gledam na pučinu, ljuljuška se na popodnevnim valovima. Okrećem se prema plaži… Guzica u tangama je puno manje nego mjesec dana ranije, ali da se naći koja interesantna, čak i muška, ne biste vjerovali. Mada to me u tom trenutku nimalo ne zanima jer, kao što možda neki pretpostavljaju, osjećam da mi se… piša, jel. Okrenem se opet ka pučini, namjestim malo kupaće, i pustim svoj zlatni mlaz kao doprinos vlažnosti vodene mase u kojoj se nalazim. Osjećam toplinu svuda oko sebe. Što nije baš neki poželjni efekat budući da sam se došao rashladiti, a ne plivati u svojoj ili nečijoj tuđoj pišalini. Kad je zlatni mlaz svršio… Ma ne taj zlatni mlaz, pornofilu jedan poremećeni! Strašno kakav pogani mozak imaš! Nevjerojatno nešto! Ja prepričavam svoje morske gušte a ti tako! Puj, gade!

Anyways… ima jedan odličan osjećaj u moru koji mi posebno paše kad tako plutam polustatično u moru. Taj osjećaj jest svileni dodir na mojim nogama ispod koljena. Što me to svilenkasto dodiruje, pitaš se? Ne, nije neka sirena ili neka željna mama koja se kosom krenula gubiti tamo gdje sam upravo pustio zlatni mlaz iz ko zna kojih njenih perverznih razloga. Taj svilenkasti dodir efekt je koji proizvodi kombinacija strujanja mora i lelujanja mojih nožnih - dlaka. Jeste li ikada osjetili to? Mislim, muškarci vjerojatno jesu samo su vjerojatno dovoljno muževni da tome ne posvećuju pozornost, ali žene? Niste? E pa onda vam toplo preporučam da iduće ljeto, budući da je ovo već skoro gotovo, pustite na mjesec dana dlake na nogama i da uđete tako u more, da osjetite svilenkasto maženje svojih vlastitih nožnih dlaka. Neopisiv osjećaj! Probajte, nećete požaliti. Osim možda zbog drugog nusprodukta puštanja tih dlaka da rastu. Mogle biste izgledati kao Bigfootove nevjeste. Well, it’s your choice. Ja samo kažem da je osjećaj skoro pa božanstven! 

Eto ga, ovo je bilo kratko ali slatko. Idem dalje. Ako se ne vratim prije nego se vratim, vratit ću se odmah nakon toga. Živili.

Reset(ARD)irane misli 8

Jeste li gledali film “The Proposal”? Hrvatski prijevod naslova filma je “Prisila na brak”. U glavnim ulogama su Sandra Bullock i Deadpool… Mislim Ryan Reynolds, pardon. Niste? Šteta. Jako dobra komedija, svakako preporučam. Šta kažeš? Znam da je to romantična komedija. Pa da, i ja tu i tamo pogledam romantičnu komediju. Molim? Iz kojeg razloga bi ja trebao biti peder zbog toga? Da, ili spolno nesigurna osoba u bilo kojem obliku? Ajde ne pravi se gluplji nego jesi! Šta fali da muškarac tu i tamo pogleda romantičnu komediju sa Sandrom Bullock u glavnoj ulozi? Ja ne vidim ništa ženskasto u tome. Možda malo. Malo više od malo. OK DOBRO, ŽENSKASTO JE, ŠTA SAD?! FILM MI JE ZAKON I POMIRI SE S TIME! Uh, kako me nerviraš. E pa kad smo kod nerviranja, upravo zbog te električne emocionalne senzacije i spominjem ovaj film. Margaret Tate (Sandra Bullock) i Andrew Paxton (Deadpool) su… uostalom zašto bih vam prepričavao film? Pogledajte ga sami, suze od smijeha su zagarantirane. Uglavnom, u jednom trenutku Deadpool mora dokazati da jako dobro poznaje Margret, a kao radni su kolege, nisu (još) blisko povezani. Zanimalo ju je koliko je on to dobro poznaje, a tvrdi da je jako dobro poznaje, pa ga upita na što je to ona alergična, misleći da on to neće znati. Ahm… iskreno zaboravio sam na što je bila alergična, osim one jedne stvari zbog koje i spominjem ovaj film. Cijela paleta ljudskih osjećaja. Da, žena je praktički alergična na ljude. I razlog zbog kojeg to spominjem je činjenica da s Margaret dijelim tu problematiku. 

Alergičan sam ne samo na cijelu paletu ljudskih emocija, kao ona, već i na čitavu paletu uzoraka ponašanja, karakternih crta i drugih pizdarija kojima ljudi sebi opravdavaju svoje bezobrazluke i egoistične porive kojima hladno remete mir svima oko sebe, a da ni okom ne trepnu. Čak se znaju i ponositi time, nazivajući se slobodnim neopterećenim ljudima čija je savijest čista jer ništa krivo ne rade. Osobito me uhvati osip kad čujem da to svoje ponašanje opravdavaju onim što se naziva horoskop. Kaže ja sam taj-i-taj-znak, ne mogu protiv sebe, uzmi ili ostavi i takva sranja. Čekaj jebo li te horoskop, zar nemaš ti svoga mozga i sposobnosti korigirati svoje ponašanje nego se ograničavaš nečim šta je tamo neki papilova mutant napisao da bi ti trebao biti?! I onda tim opravdanjem maltretiraš ljude oko sebe? Stari moj, nije tebi horoskop kriv šta si ti budala. Ti si budala jer si se takav rodio i nije te briga šta tom svojom tvrdoglavom idiotarijom radiš probleme ljudima kojima je možda stalo do tebe. Kažeš nije te briga? Naravno. To bi svaki egoist rekao. Uh, odmah mi alergija skače! Šta kažeš? Ma alergija, čovječe, kakva oklagija! Jooooooj, poludit ću s tobom! 

I znate šta? Sjetio sam se jedne ideje. Sjetio sam se da sam jednom pričao sa jednom meni jako dragom osobom, koja također dijeli tu alergiju s Margaret Tate, da bi najbolje bilo pobjeći što dalje od ljudi. Ona je tvrdila da je za nju idealno mjesto za takvo što zabačeni otok. Ja sam bio rekao da bih najradije negdje u planinu gdje nema pristupačnih cesta niti označenih planinarskih puteva. Zajednički nazivnik tih naših bijegova bila je lokacija totalno lišena prisutnosti bilo kojeg Homo sapiensa u krugu od više stotina kilometara, ako ne i više. I znate šta? Spojit ću te dvije ideje. Idem pronaći neki otok s visokom planinom, strmim gotovo okomitim stijenama umjesto obala i obiljem prirodnih resursa za samotni život bez ljudi. Idem na taj otok makar bio u oceanu zvanom Tri-pičke-materine, udaljen da Bog sačuva koliko kilometara i sati putovanja, okružen čitavim jatom (to se tako kaže jelda?) potomaka Scile i Haribde kako bih bio siguran da mi nijedan Homo sapiens neće pokušati ponovno aktivirati alergiju! Pun mi je kufer više ljudi koji si dozvoljavaju egoistične ispade bezobrazluka bez i trunke osjećaja za emocije onih koje gaze! Idem, makar mi da tamo dođem  trebalo triput više nego je trebalo Odiseju da obavi i Ilijadu i Odiseju zajedno! Ne mogu više. Satra san se pokušajima da nađem dobro u ljudima i da se fokusiram samo na to. Nemam više volje za to. Jeba li vas horoskop da vas jeba! Pardon my French. I baš me briga šta će me neki od tih egoista sa horoskopskim znakom magareta i podznakom guske smatrati lošim čovjekom zbog ovog teksta. Ionako me smatraju. Zašto da se više trudim pokazati da nisam? Ima i pjesma prigodna za ovu situaciju. “I’m A Bad Man”, kompozirana od društva čija su imena Tony Stafford, Michael Smith i NineOneOne. Opet imaš pitanje? Ajde pucaj.  Ma kakvi Batman? Kaže Bad man, loš čovjek, a ne Batman! Ne mogu… odoh… 

S time vas ostavljam za sad. Ako se ne vratim prije nego se vratim… znate već.